U MoMA-i izložba Sanje Iveković kao poslastica sezone

NEW YORK - Veći je domet za MoMA-u što izlaže retrospektivu Sanje Iveković , nego što je to kruna njezine izuzetne umjetničke karijere”, jedna je od teza postavljenih na panelu posvećenom ovoj hrvatskoj umjetnici čija se izložba, koja će trajati više od tri mjeseca, ovaj vikend otvorila u svjetskom hramu moderne umjetosti.

Izložba Sanje Iveković prikazuje bogat umjetnički raspon prve hrvatske umjetnice u povijesti koju se predstavlja u Muzeju suvremene umjetnosti u New Yorku, pokrivajući tako četrdesetak godina intezivnog rada na području videa, fotografije i performansa.

Retrospektiva “Slatko nasilje” nazvana je po istoimenom videu iz 1974. godine. Ispod crnih traka, koje simboliziraju zatvorske rešetke, na ekranu, izmjenjuju se propagandni filmovi Titovog Trećeg puta s reklamama za Coca-Colu i druge, običnim građanima tada teško dostižne, simbole glamuroznog života na Zapadu. Video kritički progovara o životu u medijski induciranom konzumerističkom zatvoru neispunjenih želja.

Prema riječima kuratorice Roxanne Marcoci, izložba se bavi kritičnim povijesnim raskrsnicama nakon 1968., 1989. i 2000. godine.

Izložba se otvara monumentalnim radom “Lady Rosa of Luxemburg” u predvorju muzeja. Sanja Iveković je Zlatnu damu, spomenik vojnicima poginulim u Prvom svjetskom ratu, prikazala trudnom, a na postamentu su se nalazile naoko nepovezane riječi; pravda, sloboda, kultura, kič, kurva, djevica... Javna skulptura, prvi put izložena u Luksemburgu 2001. godine, izazvala je velike polemike te je u postavu u MoMA-i popraćena nizom medijskih napisa i televizijskih priloga.

Na njujorškoj izložbi dan je uvid u sva tri glavna područja njezinog kritičkog angažmana: politički i feministički aktivizam te propitivanje pozicije umjetnika, posebno umjetnice, u kontekstu opće povijesti umjetnosti.

Politički nabijen “Trokut” je dokumentirani performans u kojem se Sanja Iveković pretvara da masturbira na balkonu dok ulicom ispod nje prolazi kolona s Titom.

Prema riječima Charlesa Eschea, direktora Van Abbemuseuma, ono što Sanju Iveković izdvaja iz njezine generacije hrvatskih (i jugoslavenskih) umjetnika je rano i jasno izražavanje feminističke teorije i njezino uključivanje u radove. U “Dvostrukom životu” svoje privatne fotografije izložila je paralelno s reklamama iz ženskih časopisa, jasno prokazujući medijsku objektivizaciju moderne žene.

Rad koji je ostvario velik utjecaj na mlađu generaciju hrvatskih umjetnika i povjesničara umjetnosti je izloženi ciklus “Gen XX”. Riječ je o seriji “reklama” objavljivanih u nekoliko hrvatskih časopisa. Reklame su očišćene od svog komercijalnog sadržaja i potpisane imenima i kratkim podacima o smrti antifašističkih narodnih junakinja.

Na izložbi je i rad napravljen samo za ovu priliku; zgužvani žarko crveni papiri porazbacani po podu koji upozoravaju da je SAD jedna od sedam zemalja koje još uvijek nisu potpisale Konvenciju o suzbijanju diskriminacije nad ženama. Prvi put je slična instalacija bila postavljena u Klovićevim dvorima 1998.

Na diskusiji prije otvorenja izložbe Sanja Iveković je istaknula samo jedan svoj rad u MoMA-i; “Čekajući revoluciju (Alisa)”, seriju od sedam skica u kojima djevojčica iz kadra u kadar gleda kako žaba mijenja boju i željno iščekuje promjenu. Kako se žarko crveni papiri 13 godina kasnije još uvijek nalaze na podu u New Yorku, jasno je da se promjena koju je željela još nije dogodila.