U MSU REMEK-DJELA TALIJANSKE AVANGARDE VRIJEDNA 60 MILIJUNA EURA Na izložbi nema prijelomnih djela futurističkog pokreta, ali ima šarma

“Futurizam, dinamizam i boja” naziv je izložbe koja se večeras otvara u Muzeju suvremene umjetnosti, a jučer ju novinarima predstavio njezin kustos Maurizio Scudiero uz ravnateljicu MSU-a Snježanu Pintarić.

O tehničkim je podacima govorio i Davide Sandrini, direktor StArt S.r.l.-a, talijanske organizacije za kulturu koja je pomogla u organizaciji ove izložbe, a koji je među ostalim rekao kako je na izložbi “101 umjetnina čija je vrijednost osiguranja procijenjena na više od 60 milijuna eura”. Izložba, odmah na početku treba reći, nema prijelomna djela znamenitog talijanskog pokreta, nema originalni Marinettijev rukopis za manifest objavljen u Le Figarou ili skulpturu “Jedinstveni oblici kontinuiteta u prostoru” Umberta Bocconija, da nabrojimo samo neke primjere, niti bi je baš u svakom gradu ugostila centralna muzejska institucija.

No ima stanoviti šarm. Ubrzani automobili, čovjek u pokretu, mnoštvo letjelica, pokazuju temeljne preokupacije futurističkih slikara.

Sponzor Campari

Campari je i sponzor izložbe, pa je dio izložbe posvećen reklamama koje su pod utjecajem futurizma ili u doba futurizma nastale za ovog proizvođača pića, tada najčešće kroz lik čovjeka kockaste glave. Može se vidjeti i odjeća nastala pod utjecajem futurističkog pokreta, a koju je na sebi pri obilasku izložbe imao i sam kustos izložbe. Kako je rekao: “Odjeću je šivala krojačica koja je, kad je bila u svojim dvadesetima, radila za futuriste, a kad je bila u osamdesetima, dakle, osamdesetih godina 20. stoljeća, sašila je i ovaj lajbek koji nosim.”

Maurizio Scudiero kustos je, povjesničar umjetnosti koji se gotovo čitavo svoje stručno djelovanje posvetio ovom avangardnom pokretu. Njegovo je mišljenje, kako je rekao na jučerašnjoj tiskovnoj konferenciji, sljedeće: “Futurizam je razdoblje u kojemu je talijanska umjetnost bila u centru zbivanja.To je prvi avangardni pokret. Govori se o kubizmu, no to nisu bili organizirani umjetnici, već pojedinačne pojave.”

Sciudiero je, nadalje, rekao, kako je izložbom obuhvaćeno vrlo široko razdoblje, od 1910. do 1934. godine, dok najčešće, izložbe posvećene ovom pravcu staju kronološki ranije, i “smatra se da kasnije nije bilo tako važnih djela”, što je, po njegovu mišljenju, pogrešno tumačenje futurizma, iako, ruku na srce, ključna su djela nastala u ranijem desetljeću.

Spominje i, primjerice, odnos futurista i hrane, koji je osobito na snazi tridesetih godina, primjerice Futurističku kuhinju, knjigu ludih recepata Marinettija i Fillije iz 1931. godine (“ne bih vam ih preporučio da probate” nadodaje Schidiero u šali), kao i recepte od Depera, te Futurističku tavernu Sveto nepce u Torinu koja je jelovnike u tom razdoblju tiskala na komadima lima.

Fortunato Depero

Dominira slikarstvo. Izložbom su, i popratnim katalogom, među ostalim obuhvaćeni tuš i tempera na papiru “Dinamizam biciklista” Umberta Boccionija, ulje i lak na papiru “Brzina+Svjetla” Giacoma Balle iz 1913. godine, a oba su djela iz privatne zbirke, potom “Forme u ekspanziji” Gine Severinija kao i “Konj i konjanik”, kolaž i tempera koji potpisuje Carlo Carra. Možda i najzastupljeniji umjetnik na izložbi, Fortunato Depero, iz Rovereta, manje je poznat, po svoj prilici, široj publici. Depero se, inače, kasnije seli u New York i radi naslovnice Voguea, Vanity Faira, The New Yorkera i slično.

Upravo su se široj publici ovi autori nastojali najviše približiti, izlazeći na ulice, preuzimajući praksu kakva se koristila u reklamama, dijeleći svima letke, od vrata, do vrata, iz tramvaja, usred kazališne predstave, daleko od romantičnog poimanja umjetnika koji svoju inspiraciju pronalazi okrilju svojeg ateljea, pa makar završilo to i bacanjem povrća i fućkanjem publike na njih, pa i tučnjavom te zatvorom. Naravno, sve je pratilo i mnoštvo provokacija, ona je s kojom se danas ponajviše identificira futurizam, da je automobil ljepši od Nike Samotračke, Marinettijeva teza.

Mussolini

Bilo je tu i borbe ega, koju na specifičan način tumači Scudiero: “Bocconiju je prepuštena briga za likovnu umjetnost, što se na prvi pogled moglo činiti sretnim izborom, no na dulje pruge, pokazalo štetnim za sliku futurizma jer je dominantna osobnost ovog umjetnika, osobito nakon njegove prerane smrti 1916. godine, postala osnovnom referentnom točkom u čitanju kritičkom samog futurizma” nastavljajući svoje, specifično, tumačenje:

“Marinetti nije uzeo u obzir činjenicu da je javni učinak likovnih umjetnosti bio mnogo jači od učinka književnosti, što je Bocconiju omogućilo da postane gotovo apsolutnom središnjom figurom”. Talijanski je kustos, nadalje, kako je rekao, u tekstu u katalogu, dao kratku povijest futurizma, “lišenu ideoloških ograničenja koja su godinama onemogućavala da ga se čita onako kako zaslužuje”.

U prvim godinama Mussolinijeve vlasti, tumači, bilo je “neporecivih zbližavanja s futurističkom poetikom”.

Brzo dolazi do razilaženja, Mussoliniju je bliži rimski monumentalizam, a tridesetih godina pripadnici ovog se pokreta određuju, “postoji samo jedan futurizam - futurizam krajnje ljevice”. Iz ovog su razdoblja na izložbi radovi iz stila tzv. aeroslikarstva, iz tog je razdoblja najpoznatiji Tato, radovi “Spirala” i “Vragolije propelera” tek su nedavno pronađeni, i u privatnoj su, odnosno, galerijskoj zbirci.