UMJETNICI IZ BEČA U TEHNIČKOM MUZEJU 'Čini nas ono što jedemo. Svaka molekula koju konzumiramo ostaje dijelom tijela sedam godina'

Međunarodne dizajnerske zvijezde Honey&Bunny među naglascima su ovogodišnjeg Zagreb Design Weeka, koji će se ponovno održati u Hali V Tehničkog muzeja, a koji se pokazao kao dobar prošlogodišnji odabir.

Honey & Bunny čine Sonja Stummerer i Martin Hablesreiter iz Beča, na Tjedan dolaze u organizaciji Austrijskog kulturnog foruma Zagreb. Zagrebačkoj će publici pokazati instalaciju pod nazivom “Eat Body Design”, od 7. do 12. svibnja koliko traje izložba. Tjedan dana nakon izložbe u Zagrebu otvaraju izložbu u znamenitom londonskom Victoria & Albert muzeju. Njihov je rad sveprisutan u međunarodnom tisku, neki su od najboljih tekstova o dvojcu Honey&Bunny izašli u New Yorkeru ili Huffington Postu.

Sonja Stummerer i Martin Hablesreiter diplomirali su arhitekturu u Beču, u klasi Hansa Holleina, nakon čega su se usavršavali u Tokiju kod slavnog Arate Isozakija, ovogodišnjeg dobitnika najveće arhitektonske nagrade Pritzker. Od arhitekture, brzo su se okrenuli food designu. Ponajviše je u njihovoj priči aktivizma i ekološke osviještenosti, a poruke su vizualno upečatljivo upakirane.

Honey & Bunny

U performansima u kojima ne nedostaje distopije, oni postavljaju bankete za posjetitelje muzeja, hrane se na namještenoj sceni, primjerice, omotani u najlon jedu hranu koja je također pod slojevima najlona ili, primjerice, Hablesreiter i još jedan glumac piju pivo, pokušavaju roštiljati, no na žeravici su jedino mrkve koje cvile i sl. Ako ih pritom netko nešto priupita, obratit će mu se svisoka, “kao u snobovskim restoranima”, pojašnjavaju. Autori su više knjiga poput “Eat Design” i “Food Design XL”, i o tome kako kultura oblikuje naša estetska očekivanja od hrane koju jedemo.

Čišćenje stanova

O svemu smo, ekskluzivno za Jutarnji list, razgovarali s muškom polovicom umjetničkog dua bračnog para Honey&Bunny, Martinom Hablesreiterom. Razgovor započinjemo radom “Eat Body Design”, koji će pokazati u Zagrebu, a kojeg je temeljni dio lutka na infuziji, hrpa hrane oko nje i po njoj i bolnička kolica. Kako pojašnjava: “Čini nas ono što jedemo. Svaka molekula koju konzumiramo ostaje dijelom tijela sedam godina, izborom hrane definiramo naša tijela. Ipak, to je tema kojom se danas u društvu rijetko bavimo. Ovoj su instalaciji tema stari, novi i neki budući mitovi koji se odnose na apsorpciju prirode i njezinu deformaciju.”

Honey&Bunny

Na pitanje zašto smatraju da je to tema kojom se društvo slabo bavi, odgovara: “Ako pažljivije pogledate, vidjet ćete da je teško pronaći više od šačice food dizajnera diljem svijeta. Trebalo bi to biti važno područje, no dizajneri radije oblikuju namještaj, mobilne telefone ili druge luksuzne objekte u industriji. Bez hrane ne bismo preživjeli, za razliku od drugog nabrojanog, no svejedno dozvoljavamo da globalne kompanije odluče što jedemo na svakodnevnoj bazi. Razgovaramo o dizajnu pametnih telefona i puštamo da nas globalizirana industrija hrani. Proizvodnja hrane je povezana uz ekološku i socijalnu održivost. Kao dizajneri moramo govoriti o svojoj odgovornosti u svemu tome, misliti o svijetu oko nas, a ne samo o najljepšem obliku stolice.” U više su navrata isticali i nedostatak teorije u filozofiji i antropologiji na ovom polju: “Hrana je dio svake religije, kulture. No, po mojem mišljenju, ne govorimo dovoljno o hrani i jelu s filozofskog aspekta. Možda zbog ostatka patrijarhalnog u društvu, muškarci još misle još da je hrana žensko pitanje, imaju važnije teme poput nogometa ili faličnih automobila, što je sranje. Moramo pustiti ženama da preuzmu glavnu riječ, i onda možemo započeti ozbiljnu debatu o hrani. Zapravo je tako sve i započelo. Dogodilo se da smo željeli kupiti knjigu o dizajnu hrane i nije bilo niti jedne. Ne znamo zašto. Potom smo objavili vlastitu i započeli karijere na tom polju.”

“Neobična hrana”

U jednom su intervjuu rekli da kao umjetnici mogu sve. Udobna pozicija, kažem sugovorniku. Može li ju objasniti? Opravdava li baš sve ako se nazove umjetnikom? “Umjetnici su klaunovi, trenutno nam je dopušteno reći sve. No, nitko nas ne uzima ozbiljno.”

Honey&Bunny

A odakle naziv Honey&Bunny? “To nas, naravno, svi pitaju. U početku je bila šala, bili smo mladi. Živjeli smo u Tokiju, gdje smo radili za Aratu Isozakija. Stummerer i Hablesreiter, naša prezimena, Japanci su teško izgovarali. Pa smo rekli da smo Honey&Bunny i ljudi su to zapamtili.” Upravo dok su bili u uredu slavnog japanskog arhitekta, počeli su se baviti filozofskim aspektom hrane, neobičan im je bio način rezanja poznate austrijske torte Sacher koju su donijeli iz svoje zemlje da počaste društvo: “Isozakijeva sekretarica, s kojom smo dandanas dobri prijatelji, narezala je tortu na za nas neobičan način, na sitne kriškice, što nam je u početku bilo bolno. No, onda smo se upitali zašto. Nema prirodnog ili ispravnog načina rezanja torte, sve ovisi o kulturi. Sve što radimo, pokazuje odakle smo. Kad ste u Japanu, naučit ćete da svaki problem možete riješiti drukčije od Europljana. To nam je pomoglo.” Pojašnjava i kako kultura u kojoj odrastamo oblikuje estetska očekivanja hrane koju jedemo: “Od najmlađih dana učite kulturna pravila vezana uz hranu, kao Europljani, primjerice, učite da volite crveno obojenu hranu ili određene vrste mesa. Kao Austrijanca vas uče da je hrana iz mora pomalo neobična, što je različito od Hrvata. I ti utjecaji nikada ne staju.”

Oboje su rođeni Bečani. Sonji je, kažu, ime dao otac koji je često poslovao sa zemljama nekadašnjeg komunističkog poretka. Nakon povratka iz Japana, sjedište im je u Beču. U ovom su se gradu upoznali i otvorili svoj arhitektonski studio. No nakon prve knjige, a bilo je to 2005., karijere su im otišle u drugom smjeru. “Nije to bila odluka da se napravi nešto drugačije, naprosto se dogodilo”, kažu. Iako su još od studija zajedno, nije im teško surađivati kao paru: “Mnogi parovi profesionalno zajedno surađuju, u turizmu, restoranima, manjim kompanijama”.

Upravo u rodnom gradu često realiziraju svoje projekte. Na jednom su placu u predgrađu Beča uredili police s hranom po tome koliko treba vode da se proizvede pojedini proizvod li koliko mu treba da dođe do austrijskih tanjura. Ljudi su, kaže naš sugovornik, na ovaj projekt reagirali pozitivno, “bilo je to sjajno iskustvo”. Dio novog projekta, Cleaning, u suradnji s fotografima Ulrike Köb i Daisukom Akitom, izveli su, pak, u austrijskim Alpama. Hablesreiter nam prepričava svoje iskustvo na ovom projektu: “Studij skupo dizajniranih predmeta je za elite i protivi se našoj ideji. Zanimaju nas aktivnosti i predmeti iz svakodnevice koji uobičajeno ostaju neprimijećeni, zanimaju nas ljudi koje će elite nazvati “običnima”. Hans Hollein rekao je da je sve arhitektura, a mi nadodajemo: sve je dizajn. Sonja je došla na ideju o čišćenju.

U alpama

Prijavili smo se na umjetnički festival u Alpama. Imali smo ideju da u jednom selu idemo od kuće do kuće i pitamo možemo li počistiti sobu. Žiri je prihvatio projekt i u četiri smo dana očistili dvadeset i osam domaćinstava. To je promijenilo naše živote. Ja sam, zapravo, čistio dok je Sonja intervjuirala stanovnike o njihovoj svakodnevici i čišćenju. Bilo je to nezaboravno iskustvo. Znali smo da moramo izdati publikaciju o feminizmu, o dizajnu čišćenja.” O ovom projektu također izdaju knjigu, a s ovim ritualima povezuju, kako piše, i politička pitanja, migraciju, ekologiju. Mogu li pojasniti? “Morat ćete pričekati knjigu. Još radimo na projektu.”

Honey & Bunny

Za kraj razgovora pitam što će pokazati na nadolazećoj izložbi u Victoria&Albert muzeju. Odgovaraju: “Izložit ćemo nekoliko videoradova koji se temelje na našim istraživanjima i razmišljanjima. Način na koji jedemo nije nužno biološki predodređen, nego je naučen, kulturološki. U svakom je društvu prirodna potreba za hranom ograničena kompleksnim sustavom konvencija i pravila te bezbrojnih apsurda koji nam diktiraju kako treba, zapravo, konzumirati hranu. No, neke od navika koje su nam usađene stoje na putu ideji održivog životnog stila. Primjerice, ideja da je važno da hrana bude elegantna, pa koristimo kada ju poslužujemo što je više posuđa moguće. Ili vjerovanje da je nepristojno poslužiti ostatke, uzeti ih sa sobom, dijeliti porcije jela. Zašto je znak napretka da možete kupiti grožđe u supermarketu na proljeće? Hranjenje je duboko političan čin. Sa svakim zalogajem mijenjamo svijet, ekološki, ekonomski i socijalno. Naši radovi stoga nastoje odbaciti uobičajeni obrazac ponašanja i kroz jedan dječji pogled, bez predrasuda, ispitati vrijednosti kulture hrane” zaključuje naš sugovornik.