Plinska boca otvorenog ventila u rukama nezadovoljnih ljudi vrućih glava može nanijeti ozbiljnu štetu. To je sinoć u Noći performansa pokazao umjetnik Emil Matešić, jedan u nizu autora koji su izveli performanse na temu nacionalizma i umjetnosti, govorili o"kroatizaciji" kulture.
Plinsku je bocu, pozlaćenu, stavio na pijedestal, na njoj velikim, crvenim slovima ispisao "history", odvrnuo ventil pored kojeg je postavio mikrofon, tako da publika dobro čuje kako polako iz te naprave polako curi potencijalno opasan sadržaj, potencijalno opasne interpretacije povijesti koje su štetne koliko i plin kad se rasprši zrakom.
Plinska boca koju je Matešić pozlatio i estetizirano, od nje napravio fetiš, opasno je sredstvo utjecaja na političke i društvene promjene. Na zagrebačkim je ulicama upotrebljavana i kao element pokušaja političkog prevrata.
Običan, svakodnevni objekt kućanstva, doduše dobro osiguran baš zato što potencijalno može biti opasan, na ovim je prostorima bio i ozbiljna prijetnja životima građana, njime su se poslužili oni koji su ucjenama i nasiljem htjeli mijenjati demokratski izabranu vlast.
Govoreći kako mu je na um palo da na pravi performans s pozlaćenom plinskom bocom koji je nazvao "Zapaljiva povijest", Matešić retorički pita "Nije li fascinantno to što od povijesti jako malo naučimo, što iznova kao društvo ili pojedinci često radimo iste greške? Zašto?"
Dok je razmišljao o tome "nametnula se metafora povijesti kao plinovitog stanja, niza događanja koje svatko doživljava pomalo drugačije, no nekako se ipak mora zgusnuti, komprimirati, pod pritiskom nabiti u neko opipljivo, čitljivo stanje.
Imamo povijesne knjige, osobne povijesti isprepletene s ‘velikim događajima‘, državotvorne i žrtvoslovne mitove.
No, to je pod visokim tlakom, i svako malo pojavljuje se neka nova informacija koja tjera na novo čitanje, tzv. revizije, koje primarno, ne moraju biti loše ili zlonamjerne.
To su gledanja ili čitanja povijesnih događanja iz nekog drugog kuta. Hipnoza društva poviješću kroz tumačenje događanja kako odgovora određenoj grupi koja je organizirano s manje ili više sile zasjela na pozicije moći, uobičajena je politička matrica djelovanja. Ono što zovemo poviješću ispada kao slijed manjih i većih laži, često i neistina oko kojih smo se svi složili jer nas se tiču. Nekoga više, a nekoga manje. Činjenice rijetko tko i gleda, važne su interpretacije. Znate ono kad pada kiša, netko će reći da Bog plače."
Matešić dodaje da je potencijalna dehipnoza od takvih narativa koji su kao trauma uvedeni u naše živote traje dugo i jako je složen proces.
"To je otprilike kao kada nakon puno godina shvatite da ste ustvari vi odgovorni, ili čak i krivi za neki događaj iz vašeg, recimo ljubavnog života, a cijelo ste vrijeme sebe i druge uvjeravali da je kriva ona ili on, ili da budemo u duhu vremena, ‘‘ono‘‘."
Plinska boca je potencijalno opasna, pogotovo na mjestima gdje je povijest - zapaljiva.
"Univerzalna je to simbolika. Kada je nešto pod visokim tlakom ventil jednom mora popustiti, tako je i s poviješću. Uvijek se nekako nađe prostor i vrijeme u kojem se omogućuje nekim događajima lustriranje, osvjetljavanje, a shodno novijim saznanjima. Balkan kao europsko divlje i podsvjesno bremenit je događanjima gdje je glava na ramenima imala malu vrijednost, čak i ona od Habsburgovaca.
No, pogledajte Njemačku 30-ih godina prošlog stoljeća, ili Francovu Španjolsku, naša je povijest pokolja, jer najviše je prijepora kada ljudi nasilno umiru, kada se remeti prirodni slijed umiranja, sasvim u trendu.
Od toga naglo iskačemo 1990-ih, kada je pušten plin iz boce i zloduh je krenuo po svoje, dok je u navedenima zemljama to nemoguće bilo zamisliti nakon velikog klanja Drugog svjetskog rata, jer su posebnim prvo ekonomskim, pa tek onda i političkim regulativama postavili međusobne odnose. Kad ventil popusti, i događaji koji su do sada bili manje poznati ili obrađivani, barem za većinu, onda je dovoljna iskra da dođe do eksplozije. Zrela država bi bila ona koja bi na takve pojave odgovarala analitički, balansirano, bez ideološke premise, činjenicama uz minimalne interpretacije koje bi ustvari trebale biti samo kontekst nekih prijepornih događanja. Hrvati se oko toga trude, no moglo bi i bolje", upozorava Matešić.
Što plinska boca predstavlja na ovim prostorima?
"Ovdje je ona prisutnija u javnome prostoru van njezine izvorne namjene, one koju ima u domaćinstvima, barem je bila, negoli je to slučaj u drugim zemljama Europe u kojima je liberalna demokracija. Boca je legalno dostupna bomba, oružje neke moguće revolucije koja vam jedino preostaje ako nemate strpljenja ili alata da savinete društvo kako bi vi htjeli, ona je pokazatelj da se misli ozbiljno.
Te nesretne boce na Savskoj ulici,u Zagrebu, kada se ponavljala manta ‘‘Oba dva, oba dva‘‘ citirajući moga poznanika iz Pirovca koji je tu čuvenu frazu izgovorio dok su padala dva aviona Jugo vojske u more, pozivale su na demontažu tadašnjeg premijera Milanovića i Predsjednika Hrvatske Josipovića, bile su prijeteće po sve građane.
Zamislite da vaše dijete, ili obožavani kućni ljubimac odleti u zrak, radi eksplozije plinske boce kojem skupina nezadovoljnika želi srušiti legalno izabranu vlast. Što bi vi tada imali od takve neke nove vlasti koja bi došla?
U povijesnoj paraboli koja slijedi godinama nakon, sada imate Predsjednika RH Milanovića koji uživa ugled, neskrivene simpatije, a čak i možda izravnu podršku u daljnjim političkom djelovanju upravo tih struktura ili njihovih izvedenica koji su tada zagovarali njegovo rušenje s pozicije premijera koristeći se plinskom bocom u javnom prostoru kako bi pokazali svoju ozbiljnost i razinu nezadovoljstva njime.
Ako dopustite, simbolika tih boca sa Savske ulice, i ove u mome radu, naknadno se pojavila. Nisam imao u svjesnoj slici te ‘‘pučističke boce‘‘."
Sinoćnim reakcijama publike na njegov performans s pozlaćenom plinskom bocom je zadovoljan.
"Ipak je to proizvod, kičast i barokan, no tako je istovremeno i ironiziran i na nekom pijedestalu. Volim taj protureformacijski, veći od života estetski kod ponekad. Pokazivao sam rad i Amerikancima, i Srbima, ribarima, ratarima i domaćicama, reagirali bi sa smiješkom koji sam egoistično protumačio kao shvaćanje i odobravanje, a da nisu uopće upoznati s ‘‘našim bocama‘‘ s gradskih ulica.
No, valja reći da će svatko rad doživjeti shodno svome iskustvu i ‘‘povijesnoj hipnozi‘‘, zaključujem to na temelju moga prošlog rada koji je govorio o hrvatskom i srpskom jeziku i težini povijesti koja ga pritišće u formi zlatnih vreća cementa. Umjetnici iz Srbije redovito su u tim ‘‘džakovima‘‘ vidjeli zube Srba ubijenih u Jasenovcu", kaže Matešić.
Matešić je rođen u Šibeniku, 1966. U Parizu je diplomirao na Ecole de mime corporel dramatique; a u Hrvatskoj povijesti umjetnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Režirao i koreografirao cjelovečernje predstave u GDK Gavella i HNK Zagreb. 2008. pokrenuo je Zagrebi! festival koji je kroz umjetnost i kulturu obrađivao razne društvene probleme – od zviždača do kulture smrti i dalje...
Autor je knjige o povijesti televizijske grafike u Hrvatskoj. Inicijator i autor podizanja spomenika performans umjetniku Tomislavu Gotovcu, na čelu s Marinom Abramović kao predsjednicom odbora.
Pokretač je i festivala ‘Zagreb Volim te‘, koji je propitivao poziciju nagog tijela u javnom prostoru, a koji se ugasio nakon tri izdanja jer su performeri dobijali otvorene prijetnje smrću.