Umro je jedan od najboljih hrvatskih fotografa, i slavni redatelj od njega je kupio svoj portret

Da je umro Mario Lalich, javila mi je njegova kćer. Rekao je, dok su ranije razgovarali, da bi mu značilo da mu u javnom prostoru napišem in memoriam. Ne mogu vam opisati koliko mi to znači. Mario Lalich, naime, bio je jedan od najboljih hrvatskih fotografa. On nije bio od onih koji su se u prvi plan gurali, nije osjećao potrebu da se nameće, njegov je rad govorio sam za sebe. Zvala sam ga, zadnji put prije godinu i pol dana. Dogovarali smo snimanje, nehajno je rekao da se ne osjeća najbolje. No, s puno nekog optimizma u glasu.

Povod zašto sam ga zvala bio je sljedeći: na Netflixu se tada, bio je ožujak 2022. davao film "The Weekend Away" koji je postao instantni hit. Osim što je sniman u Splitu, soundtrack filma sadržao je pjesmu za koju je riječi napisao fotograf Mario Lalich. A stranci su pjesmu pjevali na - hrvatskom. Odnosno, bend iz Portlanda je pjevao pjesmu "U plavu zoru". Bila je to ujedno i jedina pjesma koju je Lalich ikad napisao.

Naravno, to nije ono po čemu ćemo pamiti Maria Lalicha, već po njegovim sjajnim fotografijama. Kako je dio života proveo vani, prvi put sam za njega čula kada je imao izložbu u Galeriji umjetnina u Splitu, kada je snimao prizore koje je gledao u postsezoni. Zvala sam ga povodom te izložbe, i već nakon prvog telefonskog razgovora, uslijedilo je prepoznavanje.

Ostala mi je u sjećanju jedna od tih fotografija, dvije ležaljke plave boje uz jarko žuti suncobran, more u pozadini i nebo ružičastoplavo. Često kad bih šetala uz more u postsezoni, sjetila bih se te fotografije. S malo elemenata, ne sjećam se da je itko bolje pokazao taj osjećaj postsezone, za mnoge od nas i nostalgiju za ljetom koje je upravo proteklo. Na drugim su, pak, fotografijama, bile snimke silueta prolaznika, brodova u pozadini.

U Galeriji Josip Račić izlagao je potom fotografije koje je snimao u Tučepima, za vrijeme pandemije, dok je šetao svojeg psa. Snimao je uzorke gljivica na zidovima, na koje je spontano nailazio, plijesni fasada koje nisu skoro uopće održavane, a koje je pretvarao u apstraktnu likovnu igru.

Branko Franceschi, koji je bio kustos izložbe je zapisao: "Lalicheva koloristička posveta najstarijem živućem organizmu na planeti koji je podjednako zaslužan za održavanje ljudskog života, kao i za njegovu propast i razgradnju, naposljetku se pretvorila u estetsko pitanje, pitanje zora, izbora, likovne kultiviranosti, tehničke vještine i produkcijske vizije. U svojoj suštini život je nepodnošljivo jednostavan, svediv na biološke mehanizme i nagon opstanka. Upravo zato trebamo umjetnike – sadržaj čini veliku razliku".

Jednu je fotografiju od njega kupio i poznati redatelj Gus Van Sant, prepoznao je njegovu estetiku. Pomalo nadrealističku fotografiju poznatog je redatelja snimio u staroj fotelji, uz kamene zidove stare kuće. Često bi snimao crno-bijele portrete ljudi.

Pjesma s početka teksta, posvećena Portlandu, nije nastala slučajno. Naime, Lalić je između 1987. i 1991. godine živio u New Yorku, nakon čega je preselio u manji Portland, gdje je snimio među ostalim i naslovnicu za The Dandy Warhols.

Mario Lalich ima popriličnu međunarodnu karijeru za sobom, dulje je vrijeme živio u Americi, radovi su mu objavljivani u The New York Timesu, Rolling Stoneu, LA Timesu, The Village Voiceu i drugim medijima, izlagao je među ostalim u Directors Guild of America u Los Angelesu te SK Josefsberg Gallery u Portlandu, djela mu se nalaze i u mnogim privatnim zbirkama.