Pionir videoumjetnosti i jedan od najutjecajnijih stvaralaca u tom mediju Bill Viola preminuo je u petak u 73. godini u svom domu u Long Beachu od komplikacija uzrokovanih Alzheimerovom bolesti.
Često nazivan tehničkim čarobnjakom, Viola je stvarao djela koja su rijetko koga ostavljala ravnodušnim. Često je, naime, koristio usporene videosnimke da bi gledatelje potaknuo da utonu u sliku i duboko se povežu sa značenjima sadržanima u njoj.
Svoju reputaciju i jedinstvenu poziciju na suvremenoj umjetničkoj sceni Viola je stekao novim metodama snimanja i uređivanja putem kojih se bavio temama koje su uglavnom proizašle iz njegova zanimanja za zen budizam, islamski sufizam i kršćanski misticizam.
U instalaciji "Soba za sv. Ivana od Križa" iz 1983., primjerice, evocira malenu ćeliju u kojoj je španjolski mistik iz 16. stoljeća pisao ekstatičnu poeziju unatoč tome što je mjesecima bio mučen.
Početkom devedesetih, međutim, Violina umjetnost postajala je sve osobnija nakon smrti majke i rođenja njegova drugog sina, na što se posebno referirao u radu "Nantes Triptych" iz 1992., koji se sastoji od tri videopanoa: lijevi prikazuje ženu pri porođaju, desni njegovu majku na samrtnoj postelji, a središnji potpuno odjevenog čovjeka koji u vodi pluta kao da je uhvaćen, kako je rekao sam umjetnik, u "nejasnom, sjenovitom prostoru, između rođenja i smrti".
U sljedećim djelima, uglavnom koristeći glumce, nastavio je istraživati razdoblja čovjekova života: rođenje, smrt, romantičnu ljubav, iskupljenje i ponovno rođenje.
"Nema odgovora na pitanje života ili smrti", rekao je Viola tumačeći svoje težnje u umjetnosti. "Mislim da je misterij najvažniji aspekt mog rada. Onaj trenutak kada otvorimo vrata i zatvorimo ih ne znajući kamo idemo."
Na njegov rad u vizualnim aspektima, kako je svojedobno otkrio Viola, utjecao je jedan događaj iz djetinjstva.
Nakon što je sa šest godina pao sa splavi u jezero, prije nego što ga je spasio ujak, ispod površine vode je, kako je opisao, ugledao vjerojatno najljepši svijet koji je ikada vidio,
"Doživio sam bestežinsko stanje i dubok vizualni osjećaj koji nikada nisam zaboravio. Bilo je poput sna, plavo i svijetlo, i mislio sam da sam u raju jer je to bilo nešto najljepše što sam ikada vidio", rekao je. "Vidim to redovito, gotovo neprestano, u svom umu."
Viola je također bio poznat po tome što je često pronalazio inspiraciju u slikama starih majstora, izrađujući videotriptihe koji izgledaju kao moderne oltarne pale i videoportrete. Kritičarka Guardiana Laura Cumming za posjetitelje je jedne takve Violine izložbe, dirnute do suza, napisala: "Koristio je najnoviju tehnologiju da potakne najstarije emocije."
Nazvala ga je "Rembrandtom videa, umjetnikom koji je učinio više od bilo kojeg svog suvremenika da unaprijedi emocionalni i estetski sadržaj svog medija".
Neki su ga pak uspoređivali s Michelangelom, a 2019. godine Kraljevska akademija u Londonu prikazala je crteže renesansnog majstora uz Violine videoradove.
Kada je pak predstavljao SAD na Venecijanskom bijenalu 1995., Viola je među ostalima izložio i rad "The Greeting", jedan od njegovih najupečatljivijih, koji je inspiriran slikom "Vizitacija" firentinskog manirističkog slikara Jacopa da Pontorma.
"Intenzitet boja, tajanstvenost sadržaja, nevjerojatna postojanost slike i gotovo nevjerojatna ljepota kompozicije daju vam osjećaj da gledate sliku koja se kreće", pisao je The New York Times Magazine o tom djelu.
Godine 2014. Viola je za katedralu svetog Pavla u Londonu napravio rad pod nazivom "Martiri". To je bio ujedno i prvi video na dulje vrijeme postavljen u nekoj britanskoj crkvi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....