‘Upoznali smo se 70-ih. Bio je veliki slikar i čovjek, dobar kao kruh. Naslikao je Vukovarski triptih, a nadahnut je bio i erotikom‘

Munir Vejzović, istaknuti slikar, kipar i grafičar koji je u pedeset godina dugoj karijeri ostvario impozantan i raznolik umjetnički opus, preminuo je u nedjelju navečer u Zagrebu u dobi od 80 godina.

"Bio je sjajan umjetnik, posebno crtač, rekao bih jedan od najboljih u generaciji. Njegov odlazak veliki je gubitak za obitelj, prijatelje ali i hrvatsku kulturu", rekao je Božo Biškupić, bivši ministar kulture, koji je Vejzovića poznavao više od pedeset godina i koji je prema riječima umjetnika bio jedna od ključnih osoba za njegovu afirmaciju na sceni.

"Upoznali smo se negdje 70-ih, kada sam počeo izdavati bibliofilske knjige, družili smo se sve te godine intenzivno. Bio je veliki slikar ali i velik čovjek, dobar kao kruh. Za vrijeme Domovinskog rata dao je puno svojih slika, crteža, grafika za pomoć djeci i izbjeglicama", prisjetio se Biškupić.

Izdali su, priča, nekoliko bibliofilskih izdanja, među kojima mapu s osam monotipija te jedno s pjesmama Dražena Katunarića koje su promovirali u Parizu. "Imam jedno krasno sjećanje na to putovanje, išli smo autom u Pariz. U toj cijeloj našoj suradnji vidio se njegov talent i dobra narav."

Likovni kritičar Milan Bešlić autor je dokumentarnog filma o Muniru Vejzoviću, a pisao je i predgovor za njegovu veliku izložbu 2016. u Modernoj galeriji. Uz to su bili i bliski prijatelji.

"Za Munira Vejzovića može se reći da je bio paradoks, Zagrepčanec rođen u Doboju.

On je bio mitteleuropski intelektualac koji je baštinio one vrijednosti koje su u samoj strukturi toga pojma." Sve se to odrazilo i u njegovoj umjetnosti, naglasio je Bešlić, u svakom mediju u kojem se izražavao, slici, crtežu, pastelu, grafici "u kojoj je ostvario visoke rezultate te svojim radom bitno pridonio reafirmaciji tradicijskih grafičkih tehnika".

Ono što je, međutim, manje poznato, napomenuo je Bešlić, a u budućnosti će biti nezaobilazno u promatranju Vejzovićeva opusa, jest njegovo kiparsko djelo svojedobno predstavljeno u galeriji Forum, gdje se pokazao vrsnim kiparom.

"Njegovo kiparsko djelo vrijedno je svake pozornosti. Kada govorimo o Vejzoviću, onda treba reći da je bio ne samo slikar i grafičar, već i kipar."

I Bešlić smatra da je Munir Vejzović, osim što je bio izniman umjetnik, bio i čovjek koji je "duboko, intimno u sebi sačuvao ljudskost. Bio je naglašeno humana osoba, bio je topao i susretljiv prema svima pa i prema slučajnom prolazniku. U komunikaciji je bio kultiviran i suzdržan. Često ga se moglo vidjeti na kazališnim predstavama, bio je dio one kultivirane, agramerske publike. Također je bio susretljiv prema kolegama, znao je s poštovanjem govoriti o drugim umjetnicima, bez ikakve zavisti. U sebi je imao samo dobronamjernost prema kolegama."

Munir Vejzović rodio se 29. siječnja 1945. godine u Doboju. Školu primijenjenih umjetnosti završio je u Sarajevu, a 1965. upisao je Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. Jedna od crtica iz njegove biografije je, uz ostalo, i ta da je 1968. godine boravio u Parizu kako bi sakupio nova iskustva, slikajući uz Seinu, no zbog studentskih nemira i kaosa koji je vladao u gradu, nakon pola godine vratio se u Zagreb gdje je diplomirao 1970. godine u klasi Antuna Mezdjića. Nakon diplome radio je na Velesajmu, oslikavao je reklamne panoe kao i mnogi drugi umjetnici onoga vremena da bi zaradio za život. Sredinom 70-ih jedan je od osnivača galerije Josip Račić oko koje su se okupili umjetnici poput Vasilija Jordana, Dragice Cvek-Jordan, Josipa Biffela i Antuna Mateša.

Vejzovićevu umjetnost u početku je obilježavala arkadijska tematika s mitološkim bićima, osobito erotski prizori, vedute gradskih ulica i trgova te mrtve prirode, a od kraja osamdesetih biblijski motivi (Pietà, 1989.) i oživljavanje lirske prošlosti (Terra incognita, 1987. - 2003.).

Početkom rata, 1991. godine, naslikao je "Vukovarski triptih", djelo impozantnih dimenzija, o čijem je nastanku ispričao u intervjuu za Tportal:

"Rat je sve prekinuo i nisam mogao slikati nekoliko mjeseci. Prvo smo stalno bježali u podrum, a onda sam prestao bježati, pomislivši ako je suđeno da poginem, onda je najbolje da poginem na radnom mjestu, za platnom, kao slikar. Zatvorio sam se u atelje i počeo slikati, pokušavajući razumjeti taj fenomen rata i olakšati sebi situaciju. Nabavio sam najveće platno, koje je moglo stati u moj atelje, tri puta četiri metra, i počeo raditi ‘Vukovarski triptih‘, koji je danas u Muzeju grada Vukovara. Bilo mi je logično da tako golema tragedija zahtijeva veliko platno. Radio sam deset, dvanaest sati dnevno."

U Vejzovićevu opusu naročito se ističu njegove grafike koje karakteriziraju, prema riječima kritičara, "sažeti crteži puni vitalnosti i dinamike". Objavio je niz mapa, jednu i s Arsenom Dedićem pod nazivom "Tvoje tijelo - moja kuća". Isto tako oblikuje i ekspresivne skulpture od gipsa, drva i bronce (Judita, 2000.).

Široj javnosti Vejzović je, međutim, možda najpoznatiji, uz zagrebačke vedute, po slikama s erotskim motivima. Često je govorio da ga erotika najviše nadahnjuje.

"Erotika je pokretač svijeta. Da nema erotike, ne bi bilo svijeta. To je otrcan odgovor, ali je točan! Iz erotika se sve rađa, pa i sam život", izjavio je u jednom intervjuu Vejzović, koji će ostati zapamćen i po svojim reinterpretacijama starih majstora. Svojedobno je Tonko Maroević rekao da je on suvremeni slikar koji istodobno gleda i u prošlost i referira se na nju.

"On se divi Tizianu, Rembrandtu, Picassu, Goyi, Chagallu i drugim starim i novima majstorima i to je divljenje gotovo dječje i svojom snagom razoružava. Premda se Vejzović građanski etablirao kao slikar zagrebačkih veduta, njegova ga znatiželja vuče prema istraživanju pa ponekad istražuje na rubovima."