POZNATI UMJETNIK

Uz odlazak Antuna Maračića: snimio je jednu od najboljih ratnih fotografija, praznu Novu Gradišku 1991. I oglasni stup s osmrtnicama

Antun Maračić

 Antun Maračić/
Nerado pišem o njegovom kustoskom, ravnateljskom dijelu posla. Ne zato što taj posao nije dobro radio, dapače, nego zato što ga je radio sjajno. No, došli su do njega politika

Bio je u karijeri i umjetnik, i kustos, i voditelj Umjetničke galerije Dubrovnik i Galerije Forum, i čovjek koji je najbolje tumačio djela Ivana Kožarića, i s njim bio u sjajnom dijalogu, no ono što će moja prva asocijacija na Antuna Maračića biti jest crnobijela fotografija koja datira na sam početak devedesetih godina. Na toj su fotografiji oglasni stup, na kojemu su u ovoj prilici jedino osmrtnice, nepravilno nalijepljene jedna uz drugu, potom sat koji već neko vrijeme ne pokazuje točno vrijeme, a i nakon razaranja je nagnut, izmaglica i jedna jedina prolaznica na inače glavnom gradskom trgu, koju vidimo s leđa. Jedna je to od zasigurno najboljih ratnih fotografija snimljenih na ovim prostorima.

Na stranici posvećenoj Antunu Maračiću, stoji sljedeće: "Doživjevši granatiranje rodne Nove Gradiške 1991., umjesto drastike ratnih razaranja Antun Maračić snima prazne ulice u magli. Kao i imenom ciklusa – negacijom – ‘No-Grad‘ slikama stvarnosti simbolički će pokazati posljedice rata: pustoš, beživotnost, nestanak civiliziranog i humanog...".

Imao je smisao za ratnu fotografiju, pa je upravo on napisao i knjigu o preminulom dubrovačkom fotografu Pavi Urbanu (knjigu Pavo Urban - posljednje slike).

Antun Maračić je nakon kratke i teške bolesti preminuo u 73-oj godini života. Relativno ga se do nedavno moglo susresti na ulicama grada, imao je puno mlađu energiju, nego što je zapravo imao godina. I inače je Maračić znao snimati gradove u kojima je živio, Nova Gradiška, Dubrovnik te Zagreb, ili one u kojima je boravio.

image

Antun Maračić

Ivan Posavec/

Gradovi su mu bili jednom od češćih inspiracija i za njegove fotografije. Prije dvije godine, tako, u Galeriji SC u Zagrebu, pokazao je izložbu koju je nazvao "Zlatna žila", mislim da mu je to bila i posljednja izložba za života. Najraniji radovi na toj izložbi bili su nastali devedesetih godina prošlog stoljeća, početkom i za vrijeme rata, kada je iz zlatarskih izloga bio uklonjen sav dotad izlagan nakit, a ostali su samo prazni stalci za ogrlice, prstenje, naušnice...

Dvadesetak godina poslije, kod njega se ponovno pojavila tema zlata: došlo je do masovne pojave stotina stanica za otkup zlata, teško je to bilo ne primjetiti u javnom prostoru. Tu golemu gužvu, na rubu podnošljivosti, pravu simboličku sliku postranzicijskog društva, u vizualnom prostoru Maračić je sjajno bilježio.

Snimao je, potom, stablo, u Ilici, između broja 172 i 176, uz sam rub pločnika, u ravnini kuća. Kako je pisao: "Godinama i desetljećima ono je služilo kao stup, potporanj na koji su se naslanjali temelji i ograde, konkretno, sve donedavna, ograda terase jedne pizzerije. Stješnjeno i ranjavano okolnim instalacijama, stablo se branilo tako da je svojim rastom obavijalo različite materijale, gutajući ih, savijajući ih i podižući, a pritom je deformiralo i svoj vlastiti. Danas, ograde su uklonjene, ali u stablu su se zadržali fragmenti stranih tijela: željezneih šipki, žica, betona keramičkih pločica... Doima se poput živog objekta, istodobno organizma i artefakta u kojem se na najdrastičniji način suprostavlja priroda i tehnologija...".

image

Antun Maračić

Neja Markicevic/Cropix/Cropix

Ponekad bi o svojim radovima pisao sam, i inače je kvalitetno tumačio radove svojih kolega koji su mu bili bliski, o pojedinim je pisala njegova životna partnerica, povjesničarka umjetnosti Evelina Turković. Ona se našla i na nekim više intimističim radovima ovog umjetnika, primjerice kako se ranije budio, snimao ju je dugi niz godina ujutro, kako spava. Njegov je i ciklus "Moje drage", snimio je žene s kojima je u svakodnevnici u komunikaciji, one koje na tržnici prodaju lubenice, u ribarnici ribe, rade u pošti..

Nerado pišem o njegovom kustoskom, ravnateljskom dijelu posla. Ne zato što taj posao nije dobro radio, dapače, nego zato što ga je radio sjajno. No, došli su do njega politika, međuljudski odnosi. Naime, vodio je godinama Umjetničku galeriju, struka je bila glasala za njega, politika je presudila.. Ono što se zbivalo, što je doživio, u Galeriji Forum, nije dostojno niti pisati kada se opraštamo uz umjetnika njegova kalibra. Drago mi je da se uvijek borio, da se nije predavao, da je javno progovarao o pritiscima. Pamtim sjajne izložbe koje je kustoski priređivao u Galeriji Forum, među njima i sjajan, životan erotski ciklus kojeg je danas pokojan Ivan Kožarić radio u devedesetim godinama života.

U svakom slučaju, dok je bio na čelnoj poziciji vodeće galerije u Dubrovniku, snimao je mnoge prizore dok je dolazio do radnog mjesta. Ili sa samog radnog mjesta. Primjerice, pogled na otok Lokrum. One koji promatraju more, s leđa, uvijek s iste klupe. One koji se žene uz kulise Grada, ciklus se zove "Paratiziranje na prizorima sreće". Riječ je o Maračićevim digitalnim fotografijama s prizorima vjenčanja, a kako je sam objasnio riječ je o "seriji snimanja vjenčanih prizora, samostvaranih idiličnih slika, bajkovitih autosugestija mladenaca svih fela i pripadajućih šarenih svata".

Službena biografija kaže sljedeće: diplomirao je na Pedagoškoj akademiji (likovne umjetnosti) 1971. i slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1976. u klasi profesora Šime Perića. Od 1976. do 1979. bio je suradnik Majstorske radionice Ljube Ivančića i Nikole Reisera. Od 1978. do 1980. član je Radne zajednice umjetnika Podroom. Od 1981. do 1991. aktivni je suradnik Galerije pm u Zagrebu. Autor je mnogih tekstova o umjetnosti - recenzija, kritika, polemika, eseja - objavljenih u dnevnom i periodičnom tisku, u specijaliziranim revijama za kulturu i umjetnost, a napisao je i brojne predgovore u izložbenim katalozima drugih umjetnika te ostvario veći broj televizijskih priloga o pojedinim hrvatskim suvremenim umjetnicima.

Izložbe je, svojedobno, priređivao i u vlastitom stanu. Radio je i kao voditelj Galerije SC, Galerije Zvonimir, Evelinom Turković, objavio je monografsku knjigu o kiparu Ivanu Kožariću pod naslovom Atelijer Kožarić. Od 1998. do 2000. voditelj je Galerije proširenih medija u Zagrebu, a od 2000. do 2012. ravnatelj je Umjetničke galerije Dubrovnik.

Kao mulitmedijalni umjetnik priredio je više od 30 samostalnih, sudjelovao na stotinjak skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu, a izveo je više vlastitih akcija i performancea. Djela su mu u mnogim zbirkama, domaćim i stranim.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
21. listopad 2024 11:13