ZAGREB Devet golemih jedara, crveno s likom Isusa raspetog na križu, smeđe s naslikanim vezom čamca, prljavo bijelo, jarko narančasto... nadmeću se jedno s drugim, nadvisuju se, bore se koje je moćnije, čiji je oblik jači. Posjetitelju ne preostaje ništa drugo nego da se osjeti malen pred tako golemom snagom, pred njihovim nadmetanjem.
Riječ je o djelu “Podsjećanje. Bez naziva (Jedra)” jednog od najvažnijih europskih umjetnika, oca pokreta arte povera Jannisa Kounellisa, i može se od danas pogledati u zagrebačkoj Laubi. Prvi je put rad, danas u vlasništvu jedne privatne zbirke u Beču, izložio na Venecijanskom bijenalu, 1993. godine. Dva desetljeća i jednu godinu kasnije nije izgubio na svojoj relevatnosti.
Dijalog s prostorom
U Zagreb je s radom, uz pomoć Talijanskog instituta za kulturu, doputovao kustos Ludovico Pratesi: “Jedra su prije Laube bila postavljena u Kotoru, u crkvi Svetog Pavla. Bio mi je zanimljiv taj kontekst, ribari su u Kotoru često podizali crkve u blizini mora, tamo su molile njihove supruge koje su čekale da se vrate. Ovim se djelom govori o snazi mora, o žrtvi i o bogatstvu života uz more.
Sva su jedra, koja su dio instalacije, sa starih venecijanskih brodova”, kaže Pratesi dok u nekadašnjoj jahaonici, pa industrijskom prostoru, u Laubi, u kojoj su zidovi ostali ogoljeni, promatramo ovaj dijalog prostora i jedara, stojeći gotovo pa unutar monumentalne instalacije dugačke šesnaest metara, koja je poput labirinta.
To su jedra koja su plovila Jadranom, dio su brodova nošenih samo vjetrom i naporom mornara: “Riječ je o djelu koje priča o putovanju, o zajedništvu koje dijele narodi koje povezuje more.
Niti jedan suvremeni umjetnik, po mom mišljenju, nije na ovaj način prikazao more”, dodaje Pratesi, kojemu je česta i omiljena kustoska tema upravo - more. “Čitao sam “Mediteranski brevijar” Predraga Matvejevića i svidjelo mi se kad je napisao kako je Jadransko more, more intimnosti”.
Kounellis o moru mnogo zna. Odrastao je uz more, rođen je u grčkom primorskom gradu Pireju, 1936. godine. Rano je djetinjstvo proživio u sjeni Drugog svjetskog rata. Kasnije, zajedno sa suprugom Ellie, odlazi na školovanje u Rim, na Accademia di Belle Arti, i Italija postaje njegovim drugim domom.
Zanimanje za alkemiju
Prvi je nastup imao početkom šezdesetih u znamenitoj rimskoj galeriji “Tartaruga”, u prijevodu u galeriji “Kornjača”; izlaže svoje akcijske pjesme i slike. Na slikama je u stvari ispisivao rečenice, ponavljao rukopis koji je vidio na reklamama, po ulicama.
Kasnije, jednu je od tih slika odjenuo je na sebe, i to su bili počeci njegova performansa. Crtao je po novinama, izražavajući svoj stav prema dnevnopolitičkim događajima. 1967. postaje jednim od glavnih protagonista radikalnog pokreta arte povera, koji je definirao znameniti kritičar Germano Celant, a koji nastoji smanjiti granicu između umjetnosti i svakodnevnog života, demistificirati umjetnost, i od te godine za svoje instalacije i performanse koristi elemente poput ugljena, čađe, jutene vreće, vatre, vune, drveta, cvijeća, leda, zlata (zanimala ga je i alkemija). Zamijenio je, pak, platna s okvirima kreveta, vratima, prozorima ili samim galerijskim prostorom.
Uzor Caravaggio
“Kada sam, 1967. godine, stavio kantu ugljena u kut sobe, kada sam odlučio prekinuti s klasičnim slikarstvom, osjetio sam golemo iznenađenje, ali i osjećaj slobode. Shvatio sam, u tom trenutku, dramaturšku ideju u umjetnosti, čin geste. Shvatio sam da Caravaggio nije iza nas, već je naša budućnost”, svojih se početaka prisjeća Kounellis, koji se u Italiji zaljubio upravo u dramatiku njihove umjetnosti, a kao najveći uzor često spominje upravo velikog baroknog majstora.
Najradikalniji njegov rad, do sada, pak, datira u 1969. godinu kada je u Galleria l’Attico u Rimu izložio dvanaest živih konja.
Još i danas neumorno stvara, nedavno je “Guardian” nahvalio njegovu izložbu s novijim djelima u Londonu, a upravo mu se sprema retrospektiva u Saint Ettieneu. Izložbe je imao u vodećim svjetskim muzejima.
Spomenuli smo Caravaggia kao uzor. Kada je “Večera u Emausu” ovog umjetnika stigla u Zagreb, pisali smo kako nikada u Zagrebu nije bilo pojedinačno, veće djelo klasične umjetnosti. Sada, za pojedinačno djelo suvremenog, živućeg autora europske scene možemo reći isto.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....