Već početkom 20. stoljeća svojim je ilustracijama osvojila Vogue

Naslovna slika za izložbu srpske umjetnice Milene Pavlović Barilli u Klovićevim dvorima njezin je “Autoportret s velom”; ona je prikazana kako stoji uz prozor s bijelim velom u tamnoj kosi. U pozadini se vidi prizor majke i djeteta koji koračaju prema konjaniku. No, umjetnica taj prizor ne primjećuje već je okrenuta prema nama, promatraču slike. Ovaj se pogled interpretira kao nedostupan, mističan, iako se može tumačiti i da izgleda pomalo zabrinuto. Njezine su crte lica ovalne, nježne, prelijepe. Haljina je elegantna, crna. “Autoportret s velom” nastao je 1939., prije njezina odlaska u Ameriku, gdje će portretirajući osobe iz visokog društva upoznati oficira Roberta Thomasa Gosselina za kojeg će se i udati.

Muzej u Požarevcu

Otac Milene Pavlović Barilli bio je kompozitor, glazbeni kritičar i pjesnik Bruno Barilli, majka glazbenica Danica Pavlović Barilli, po majci iz obitelji Karađorđević. Sve troje danas su pokopani na Groblju za strance nekatolike u Rimu. Naime, Bruno je zbog braka s Danicom prešao na pravoslavlje, a Milena je nosila prezime i majke i oca.

Ova je umjetnica tragično stradala 1945. Nezgodno je pala s konja i nekoliko mjeseci kasnije umire, razlog je bila urođena srčana mana za koju je fatalan bio ovaj pad.

Njezina majka, očekivano, nije mogla preboljeti smrt kćeri jedinice, čuvala je brojne memorabilije koje su joj posvećene, pa čak i brončani otisak njezine ruke.

Sve se ove uspomene čuvaju u Muzeju Milene Pavlović Barilli u Požarevcu, mjestu gdje je rođena. Tu su i svjedočanstva njezina druženja s velikim ličnostima epohe, Jeanom Cocteauom, Paulom Valéryem, Andréom Bretonom, Jeanom Cassouom, ili Giorgiom de Chiricom. Veliki teoretičar, ljevičar Jean Cassou dolazio joj je u Požarevac u posjete, a de Chirico ju je hvalio. Paul Valéry je, pak, za sliku “Djevojka sa lepezom” (djevojka sakrivena iza lepeze, vide joj se samo izražajne, krupne i pomalo plašljive oči, tipičan Milenin motiv), izjavio da je riječ o “čistoj poeziji”.

Nemirni duh

Čuvaju se i svjedočanstva o njezinim izložbama i kretanjima po brojnim europskim metropolama, u mnogima od njih je i živjela, bila je nemirna duha; od prve izložbe u Londonu u galeriji Bloomsbory koju hvali međunarodna kritika, do života u Rimu, Madridu i Parizu. Lutala je, ne samo po gradovima, nego i po umjetničkim stilovima, od akademizma, preko klasicizma, sve do nadrealnog slikarstva. Otvaranje njezine izložbe u Galleria d’Arte di Roma ocijenjeno je kao događaj sezone, a pisala je i pjesme na talijanskom, koje je objavio znameniti Quadrino. O njezinom je slikarstvu priču donio i američki Newsweek, a ovako je novinaru sumirala svoj rad: “Sanjarim na svojim platnima i ona za mene predstavljaju pribježište od svega”.

A da sve ne ostane samo na sjećanjima majke, da opus Milene Pavlović dobije potreban kontekst, pobrinule su se još dvije osobe; Miodrag Protić iz beogradskog Muzej suvremene umjetnosti, te kasnije Lazar Trifunović, ravnatelj Narodnog muzeja u Beogradu.

Zahvaljujući srpskom veleposlanstvu i autorici izložbe Jelici Milojković opus ove umjetnice vidjet ćemo i na izložbi “Snovi i sanjarenje” koja se sutra otvara u Klovićevim dvorima. Uz 85 slika izložit će se i njezini već spomenuti osobni, ali i odjevni i uporabni predmeti. Često je, naime, sama dizajnirala svoju odjeću, pa su je društvene kronike zabilježile i zbog elegancije, primjerice, na otvaranju neke izložbe u njujorškom Muzeju moderne umjetnosti. Uz haljinu, vidjet ćemo i zlatne cipelice koje je nosila, te španjolski češalj koji je često imala u kosi.

Snovita okruženja

Neće izostati ni njezin rad u primijenjenoj umjetnosti, mnoge ilustracije za Vogue koje je oblikovala inspirirajući se nadrealizmom i avangardnim strujanjima prijeratnog i ratnog vremena. Modeli s odjećom koja se promovira najčešće su smješteni u snovita okruženja, primjerice jedan model stoji ispred zgrade koja je visoka poput ljudskog lika, u pozadini lebde veliki baloni bez ljudi, dok je prazan trg gotovo sablasan. Uglavnom, miješaju se snoviti prizori i simbolički predmeti s prizorima koji podsjećaju na prošlost, ponajviše renesansu. Tu su i putena, naga tijela Venera, djevojke zaklonjene velovima i lepezama, mitološka bića...

Motivi, tipični za njezine slike, svoje su mjesto pronašli i u primijenjenoj umjetnosti, a Mehmed Fehmi Agha, tadašnji art urednik Voguea, koji je i prvi počeo spajati avangardnu umjetnost i modu, naprosto ju je obožavao.

Umrla u snu

U to je doba, također, radila je i za Harper’s Bazaar, Glamour i Revlon. Neposredno prije smrti bila je i scenografkinja i kostimografkinja na baletu “Sebastijan” Gian Carla Menottija.

Na izložbi ćemo vidjeti i mističan “Autoportret s bijelim krznenim ovratnikom”, nastao 1929. u stilu art decoa. Iz ranih je godina i “Prvi osmijeh” koji portretira koketnu djevojku kako zavodi dvojicu muškaraca dok ju oni zadivljeno promatraju preko ograde. Slikala je, nerijetko, i portrete majke i oca, kao i članove majčine obitelji Karađorđević.

Njezin se stil promijenio nakon dolaska u Ameriku, 1939., rukopis postaje zreliji. A i situacija se u njezinoj obitelji mijenja. Njezini roditelji nekoć su bili dobrostojeći par, no s ratom se to gubi, mnogo više zarađuje Milena. Pa tako u jednom pismu ocu stoji kako će mu mjesečno slati 50 dolara i pakete; “Nadam se da ti je život sada lakši i molim te da se ne brineš, jer mi ne predstavlja nikakvu teškoću da ti šaljem ovo. Ovih godina radila sam mnogo, naročito one stvari koje nisam volela, ali sada je lakše, radim manje i bolje sam plaćena.”

Krajem zime 1945. Milena se s mužem preselila u novi stan u New Yorku, protagonisti njujorškog života svjedočili su da je i večer uoči smrti izgledala sretnom.

Umrla je u snu. U ateljeu je ostala njezina posljednja slika, zagonetna “Monahinja”, čija simbolika nije još do kraja razriješena.