VELIKI INTERVJU S RAVNATELJICOM UMJETNIČKOG PAVILJONA 'Na istoku Europe velike i važne izložbe ima samo Hrvatska'

Umjetnički paviljon na Tomislavovu trgu u Zagrebu najstariji je hrvatski izložbeni prostor. Otvoren je potkraj 1898. godine prvim Hrvatskim salonom. Od tada, već 118 godina, prikazuje nam dostignuća naših i inozemnih likovnih majstora. Već treću godinu ravnateljica mu je vrlo agilna gospođa Jasminka Poklečki Stošić koja Paviljonu nastoji dati novu snagu i postići vrhunske domete. Jasminka Poklečki Stošić diplomirala je povijest i arheologiju. Dragocjeno iskustvo stekla je u Klovićevim dvorima, u koje je došla u vrijeme famoznog ravnatelja Ante Sorića. Prije nekoliko dana zatvorila je jednu izložbu, uskoro otvara novu.

- Nisam vam baš neka blaga osoba. Oštra sam. Pitajte me, sve ću vam reći... Nemam ‘dlake na jeziku’. Mi Poklečki smo sa Žumberka, iz mjestašca Poklek. Selo se zove po nama, ne mi po selu. Ako idemo dublje u prošlost - Poklečki su bili senjski uskoci. Marija Terezija ih je preselila na Žumberak i dala im plemićki naslov. Braneći Austro-Ugarsku od Turaka moj prapradjed je osobno ‘sredio’ jednog znamenitog turskog vojskovođu pa za nagradu dobio naslov baruna. To mi je pričala baka.

Imate herojsku povijest obitelji...

- Možda. Nismo ‘plava krv’, nego plebejsko plemstvo. Dobili smo od kraljice i zemlju na Žumberku... Odem često tamo.

Cijenjena barunice Poklečki, jeste li ikad nešto naslikali?

- Nažalost, ne znam nacrtati ni - mačku. Nemam taj talent.

Imate druge talente...

- Možda. Imam hobi: skupljam čajnike iz cijelog svijeta, imam ih doma više od 100.

Odakle ljubav prema likovnom izražavanju?

- Slike su mi oduvijek, od djetinjstva, bile čudesne i magične. Od malih nogu hodam muzejima i galerijama. Zagrebačkim, a sada europskim i svjetskim.

Obišli ste sve europske muzeje?

- Da. Gotovo sve. Osim onih u Skandinaviji.

Znači, originalni Munchov ‘Krik’ niste vidjeli?

- Nisam još. Budem. Obišla sam Italiju, Njemačku, Francusku... Francusko slikarstvo najbolje poznajem.

Putovanja i kontakti u Europi vam pomažu...

- Apsolutno. To je jako važno. Poznajem mnogo kolega profesionalaca u inozemstvu.

Europa cijeni hrvatsko slikarstvo i kiparstvo?

- Nas, još, vani doživljavaju kao - ‘onaj dio Europe’. Ne doživljavaju nas ravnopravnim partnerima. Postoji nekakva sumnjičavost prema nama.

Nismo li sami uzrok tome?

- Jesmo. Mislim da ne radimo dovoljno na promicanju hrvatske kulture i umjetnosti.

Upravo nastupa nova Vlada... možemo se nadati brizi za kulturu?

- Pa, jasno. Sad je prilika skrenuti novoj Vladi na to pozornost. Znate, nitko drugi nas neće promovirati u inozemstvu. To, jednostavno, moramo sami. To je zadaća države. Ali, ne samo Ministarstva kulture, nego i Ministarstva turizma pa i financija i svih ravnatelja i kustosa naših muzeja i galerija. No, priznajem, otkad smo članica Europske unije, situacija se mijenja na bolje. To je pokazao izvrstan projekt ‘Croatie, la voici’ u Francuskoj, od rujna do prosinca 2012-. godine, kojem je izbornica bila gospođa Seadeta Midžić. Prošlo ljeto uslijedio je uzvratni dolazak francuske kulture u Hrvatsku s programom ‘Rendez-Vous’, kojem je komesar bila naša Alemka Lisinski. To trebamo realizirati i s Italijom, Njemačkom, Britanijom, Austrijom...

Spomenuli ste učinak članstva u Europskoj uniji...

- Razlog je vrlo pragmatičan: razmjena izložbi i slika s europskim zemljama sada je puno jednostavnija. Lakše je dobiti slike, pokazati ih u nas, a i izložiti naše slike vani. Smanjila se papirologija, jamstva, osiguranja su jednostavnija. Mi imamo itekako mnogo ponuditi, od naše baštine pa do sjajnih suvremenih autora. Imamo i vrhunske privatne kolekcije. Time se Umjetnički paviljon i ja u zadnje vrijeme dosta bavimo. Prošle godine smo pokazali izvrsnu kolekciju Davora Vugrinca, a ovih dana prikazat ćemo jednu novu, javnosti nepoznatu kolekciju. Vrlo intrigantnu i lijepu privatnu kolekciju Hanžeković.

Na službenoj stranici Vlade Ministarstvo kulture zadnje je na popisu... Vjerujete li da će nova Vlada to promijeniti?

- Mora to napraviti: staviti kulturu i znanost među prioritete. Kultura i znanost pokazuju inozemstvu domete naše zemlje i naroda, naše talente i uspjehe. Ne napadam novu Vladu, samo savjetujem. Posljednje četiri godine Ministarstvom kulture upravljalo se na potpuno pogrešan način. To je neoboriva činjenica. Ministarstvo kulture se ‘urušilo’. Znate, iz proračuna je, godišnje, kultura dobivala 0,49 posto novca. Samo 0,49 posto?! Da sam ja bila ministrica kulture kad je Vlada taj ‘obilan’ iznos odlučila dati kulturi - ustala bih i dala taj čas neopozivu ostavku.

Koliko izdvajaju Njemačka, Francuska, Italija?

- Ne znam točan podatak, ali iznos je mnogostruko veći. Božo Biškupić je bio naš najbolji ministar kulture. On je shvaćao što znači kultura. Ima strast prema umjetnosti.

Imate tu strast?

- Apsolutno imam. Ja se zaljubim u novu izložbu. To vam je kao i ljubav s čovjekom. To je snažan naboj. Kad, na primjer, pripremam izložbu, smršavim nekoliko kilograma.

I sada, očito, radite izložbu...

- Točno, sad pripremam, istovremeno, četiri projekta. Premršava sam?

Mislim da jeste...

- Zovete me nakon intervjua na ručak? Ha?

Polako, prvo obavimo posao... Koja četiri projekta radite?

- Prvo kolekciju Hanžeković. Pa s akademikom Maroevićem, sjajnim gospodinom i mojim duhovnim ocem, Ivu Dulčića u Dubrovniku pa potom u Zagrebu, na jesen Giacomettija, te za 2017. međunarodnu izložbu Vasilija Kandinskog.

Rodin je također bio vaš projekt? Zbirka Beljanski?

- Autor Rodina je Andro Krstulović Opara, ne ja. To je bio veliki događaj. Beljanskog je napravio profesor Maković, a ja sam napravila izložbu Joana Miróa.

Napravili ste još dvije izložbe: Klovića i Stećke...

- Da, dok sam još bila kustosica u Klovićevim dvorima.

Gdje su točno stećci u Hrvatskoj?

- Najviše ih ima u Dalmatinskoj zagori, oko 6000. BiH ih ima oko 60.000, Crna Gora 3000, Srbija 3700. Ponosna sam na tu izložbu.

Umjetnički paviljon je gradska galerija?

- Sto posto smo u vlasništvu grada Zagreba. Šef mi je Bandić. Haaahaaaa... Poštujem ga jako, jer on zaista grad Zagreb namjerava i, polako uspijeva, pretvoriti u europsku kulturnu metropolu. To je činjenica. Nije znalac umjetnosti, to i sam priznaje, ali je vrstan menadžer. Dobro i brzo odlučuje. Efikasan je beskrajno. Na jugoistoku Europe jedina zemlja koja ima velike, važne umjetničke izložbe je - Hrvatska. Nema ih Slovenija, nema Srbija, nema Bosna i Hercegovina. Zagreb je postao kulturna meka. To je napravio Bandić i njegovi ravnatelji gradskih muzeja i galerija.

Dakle, i vi...

- Jasno. Ako smo mi u ičemu država-lider, onda smo to u likovnosti. Uz to, čuli ste svakako, Bandić namjerava sagraditi novu zgradu opere. Sada mu poručujem: krene li u taj pothvat, operu mora projektirati veliko svjetsko ime arhitekture. Zaha Hadid, na primjer. Svaka čast našim izvrsnim arhitektima, ali nisu dovoljno poznati u svijetu. Slavni svjetski graditelj privukao bi u Zagreb mnoge znatiželjnike. Kao što je to uspio Frank Gehry sa svojim Muzejom Guggenheim na obali rijeke Nervión uz Atlantik u, zapravo malom, baskijskom gradu Bilbau. Od kulture se može itekako zaraditi. Zamislite Zahinu hrvatsku operu u Zagrebu. Pun pogodak.

Ugodno je biti ravnateljica tako važne galerije?

- Nije uvijek ugodno, ali je prestižno. Jako prestižno. Odgovorno je. Poštujem tu fotelju ravnateljice. Daje mi šansu da nešto učinim za Zagreb i uopće, za naše društvo. Ne gledam ja Paviljon kao zgradu, nego kao osobnost. Kao živo biće. U proteklih 118 godina Paviljon je prošao svašta, učinio mnogo. Tu je začeta i stvorena tradicija hrvatskih likovnih izložbi. Paviljon je temeljna kulturna institucija. Osjećam veliko poštovanje prema ravnateljici Paviljona gospođi Lei Ukrainčik rođenoj Gostl koja je tu ‘vladala’, palila i žarila velikim znanjem i uspjehom 34 godine, od 1966. do 2000. godine. Naslijedila sam gigantsku osobu. Upoznala sam je još u vrijeme kad sam bila mlada kustosica u Klovićevim dvorima.

Tada je u Dvorima ravnatelj bio slavni Ante Sorić?

- Je. Velike je stvari Sorić napravio. Kinu, Boje Indonezije, Japan, Put svile... Bio je izvrstan. Fenomenalan komunikator i pregovarač. Naučila sam mnogo od njega.

Vjerujete li u sebe?

- Potpuno. U poslu i privatno. Kad se na nešto ili nekoga usredotočim, bit će tako kako ja želim. Evo, javno obećavam da ću 2017. napraviti veliku izložbu Kandinskoga u Paviljonu. Takva sam i u privatnom životu. Kad nekog ‘zapikiram’ - taj je moj.

???

- Da, da. Dvaput sam se već razvela. Imam dvoje djece, kći Diandru i sina Luku. Sad nisam udana, ali možda je ‘treća sreća’... Kažu da žene nisu ravnopravne s muškarcima. To je istina. Žene su bolje od muškaraca. Dosad smo imali samo tri žene ministrice u Vladi. To je nepojmljivo. Hvala Bogu, imamo ženu predsjednicu države. To je super. To nije dostignuće, to je - normalno. Žena, ako je lijepa i pametna i sposobna, ona je ‘trn u oku’ mnogima. Vidim to po sebi.

Vi ste lijepi, pametni i sposobni?

- Da. To znam. Imam ogledalo pa se vidim. To potvrđujem i svojim radom. A, doživljavam - svašta. Imam 51 godinu, ne idem ni na kakve estetske intervencije niti operacije. Čak ni u kozmetičarke nisam bila mjesecima...

Navijate za matrijarhat?

- Pomalo, da. Ne doslovno...

Je li vam ponuđeno ministarsko mjesto?

- Otkrit ću vam tajnu: zvali su me na jedan razgovor... Čudni su putovi Gospodnji...

Ambiciozni ste?

- Umjereno, ali jesam. Ne zbog novca, nego zbog uspjeha moje profesije.

Kakvi su odnosi među ravnateljicama galerija i muzeja?

- Sve mi tražimo novac za projekte iz istog novčanika, najčešće od grada Zagreba. Mogu vam reći da je tu borba velika. Konkurencija postoji, naravno. Svaka od nas želi biti bolja od drugih. To je pozitivna kompeticija. Pozitivna ljubomora je naš odnos. Tko kaže da među nama nema natjecanja - taj ne govori istinu. Konkurencija i ljubomora su poticajne.

Imali ste i nesvakodnevnih dužnosti...

- Da? Što?

Nadan Vidošević vas je zamolio da učinite katalogizaciju njegovih umjetnina...

- Nije me zamolio Vidošević da napravim katalogizaciju njegove privatne zbirke, nego je HGK zatražio katalogizaciju umjetnina koje su kupljene za Komoru. To se događalo kad je počela istraga... Napravila sam to i potpisala.

Jeste li radili i katalogizaciju Sanaderove zbirke?

- Nisam. Ne poznajem njegovu zbirku.

Koja je sudbina tih vrijednih zbirki, Sanaderove i Vidoševićeve?

- Ne znam jer se to sad prvi put u nas događa da su nekome oduzeta umjetnička djela zbog istrage. Nije mi poznato koja procedura slijedi. Nema tu presedana. Ako se obojici dokaže da nisu krivi, vratit će im se, pretpostavljam. Ako se dokaže krivnja, možda će umjetnine biti, po nekom kriteriju, dodijeljene muzejima. Ili rasprodane?

Ne biste li ih vi mogli izložiti?

- Rado. Ali, ne ovisi to samo o meni...

Što je s crkvenom kolekcijom biskupa Kokše?

- Bila je svojevremeno izložena u Klovićevim dvorima. To je golema kolekcija.

Znam. Ali, nevidljiva...

- Ne znam zašto. Crkva ima prelijepih umjetnina. Na primjer, Riznicu katedrale. Pokrenula sam ciklus privatnih kolekcija u našoj javnoj instituciji upravo zato da se to vidi. Vugrinec je sjajan. Hanžekovićevu sofisticiranu kolekciju uskoro ćete moći vidjeti. To je moderna i suvremena umjetnost. On ima istančani ukus i bira slike koje se njemu najviše sviđaju...ukupno oko 50 djela. Dobro je privatne kolekcije izlagati javno jer, inače, ostaju unutar četiri zida vlasnika. Slike i skulpture su rađene baš zato da se gledaju. Svjetski kolekcionari drže vrhunske umjetničke slike u sefovima banaka. Vide ih samo miševi i ostali glodavci...

Da Vincijeva Mona Lisa izložena u Louvreu je original?

- Moguće je da je izložena savršena kopija. To sam nedavno negdje pročitala. A, možda je ipak original. Sada je famozna La Gioconda puno bolje osigurana.

Je li vaše osiguranje u Paviljonu dobro?

- Naravno. Imamo sve alarmne uređaje i 24-satnu fizičku stražu. Miróa smo savršeno čuvali. Ne bismo ga ni dobili u Zagreb da nismo ugradili odličan sigurnosni sustav.

U Hrvatskoj ima umjetničkih slika vrhunskih svjetskih slikara?

- Sad ste me dirnuli u srce. Nemamo ih niti u jednoj našoj muzejskoj ustanovi. Nemamo ni Moneta, ni Maneta, ni Picassa, nikoga... OK, država sad nema novca. Ali - naši privatnici, milijarderi i milijunaši, mogli bi kupiti takvu slike. Barem jednu svakih pet godina i pokloniti Muzeju, pa bi ispod slike na lijepoj mesinganoj pločici zauvijek pisalo ime darovatelja.

Jergović vas je u kolumni jednom nazvao ‘strašna Stošićeva ex-wife’...?

- Branio me u tom napisu, zapravo. Rekao je da bi me se neki trebali bojati jer sam snažna i strašna. Strašna? Normalna sam građanka. Vozim se svaki dan pet stanica tramvajem na posao pa opet pet stanica natrag doma. To strašne žene ne rade.