Veliki povratak enfant terriblea umjetničke scene

Damien Hirst, enfant terrible britanske umjetničke scene, i u nekom trenutku najpoznatiji i najtraženiji umjetnik na svijetu, kojeg je početkom dvijetisućitih “isfurao” Charles Saatchi, nakon sloma, kako umjetničkog, tako financijskog, godinama nije izlagao, niti davao nikakve izjave javnosti, što je bilo prilično netipično za njega.

Sada ima novog kolekcionara koji ga podržava, modnog mogula i vlasnika aukcijske kuće Christie’s Françoisa Pinaulta, koji je ostavio svoje carstvo sinu, kako bi se mogao baviti umjetnošću, te zakupio dva vrlo atraktivna venecijanska prostora za to - tradicionalni Palazzo Grassi i prostor Punta della Dogana, koji je preuredio znameniti arhitekt Tadao Ando. Oba je prostora prepustio Hirstu, i to u doba najveće pozornosti likovnog svijeta usmjerenog na Veneciju, jer uskoro počinje Bijenale, što znači da itekako ima povjerenja u njega. Pozornost umjetničkog svijeta usmjerena je na povratak 51-godišnjeg Damiena Hirsta, klade se hoće li ponovno doći na pijedestal ili potpuno propasti, jer u konkretnom slučaju sredine više nema. Slikovito rečeno, “hoće li Hirst u Veneciji potonuti ili proplivati”, kako se pita kritičar The New York Timesa. Hirst je dosad uspješno šokirao, među ostalim, podsjetimo samo na ljudsku lubanju prekrivenu s više od osam tisuća dijamanata kao jedan u nizu njegovih radova, no postavlja se pitanje hoće li mu to uspjeti ponovno.

Potonulo blago

Kada je 2008. održao aukciju u Sotheby’su, više od 200 svojih radova, prodao je djela u ukupnoj vrijednosti od nešto manje 200 milijuna dolara. No, cijene su njegovih radova u padu pa je na posljednjoj aukciji jedan rad prodan za više od 300 tisuća dolara, što za njega nije mnogo (za tu je cijenu prodana jedna od njegovih slika-točkica, koje su se prodavale i za milijun i pol dolara). Može li Hirst ponovno stati na noge?

“Blago s olupina ‘Nevjerojatnog’” naziv je Hirstova nova i dugoočekivana projekta, a riječ je o fantaziji pod vodom, skulpturama poput Bude ili stotinama drugih objekata koji izgledaju kao da su antikviteti pronađeni na dnu mora, o svojevrsnoj romansiranoj interpretaciji brodoloma koji se dogodio u dalekoj povijesti. Uporišta su u mitologiji, teologiji i u umjetnikovoj mašti.

Skupa produkcija

I Pinault i Hirst financijski su se jako kockali projektom. Produkcija ciklusa stajala je mnogo, a novac je uložio modni mogul. Koliko točno, nije poznato, jer niti jedan nije želio otkriti točnu svotu, no poznato je da je riječ o milijunima, i to više milijuna. Ipak, nadaju se da će vratiti uloženo jer je Hirst bio, dakle, veliki ljubimac kolekcionara do 2008. Kolekcionari kojima su djela prvo ponuđena svjedoče da se svote koje im je Pinault predložio za Hirsta kreću između pola milijuna do pet milijuna dolara po pojedinom djelu. Kako je riječ o radovima gigantskih dimenzija, a neke od skulptura teže i do četiri tone, one po svojoj prilici stanu samo u stanove muzejskih proporcija, pa je kocka još i veća. Pinault je kupio neke radove za sebe, nije želio reći koje, a američki kolekcionar Stefan Edlis, koji kupuje Hirstove radove desetljećima, također će uložiti u novi ciklus. Poznato je da je već kupio sve tri verzije “Hermafrodita” iz te “briljantne bajke”, kako ju je definirao.

Pinault i Hirst, obojica dobri poznavatelji strategija marketinga, svaki na svoj način, marketinšku su kampanju počeli mjesecima prije same izložbe, svako malo neki je podatak o izložbi pripremanoj u tajnosti “iscurio” u javnosti. Dobar je dio skulptura prevezen brodom, mahom iz Gloucestershirea, gdje je Hirst radio na djelima godinama. Kustosica Elena Geuna izložbu, pak, postavlja već četiri mjeseca, detalj po detalj, a u projektu je sudjelovalo više od tisuću ljudi.

“Hirstova karijera odvijala se neovisno o kritičarima i kustosima, što umjetnički svijet čini nervoznim”, kaže Nicholas Serota, direktor Tatea, za The New York Times. Francesco Bonami, svojedobno kustos Venecijanskog bijenala, koji je nekoliko puta boravio i u Zagrebu izjavio je da je posljednji Hirstov rad “iznad kategorija dobrog i lošeg. Na svoj je bombastičan, pretjeran način, Hirst stvorio narativ kakav likovna publika još nije vidjela. Mnogi će ga nazivati kičem ili lošim ukusom, no više je od toga. To je Hollywood”.

Priča je sljedeća: godine 2008. otkriven je brod koji je potonuo uz obalu Istočne Afrike, a pripadao je oslobođenom robu koji je živio na području sjeverozapadne Turske između 1. i 2. stoljeća, i nakon oslobađanja je uspio skupiti poprilično blago. Njegova je kolekcija umjetnosti bila legendarna, a bila je na brodu “Nevjerojatno”, koji je potonuo. Nakon otkrića, ronioci su uspjeli spasiti više od stotinu radova, među kojima su gigantske skulpture riječnih čudovišta, zlatni majmuni, jednorozi, no isto tako statua božice koja neodoljivo nalikuje na Kate Moss (inače, česta inspiracija umjetnicima, podsjetimo samo na Luciana Freuda ili Jeffa Koonsa), faraona koji nalikuje Rihanni, a pjevačica Yolandi Visser (Die Antwoord) mezopotamska je božica...

Oliver Barker, koji je na čelu europskog Sotheby’sa, komentirao je: “To je kao da se Elvis vraća svirati u Las Vegas. Nakon jednog desetljeća, Hirst se stavlja pred javnost na milost i nemilost, definitivno stavlja omču oko vrata, na javnosti je što će s njom učiniti”. Cijenu za nove radove, npr. Glavu Meduze koja se prodaje za 4 milijuna dolara, Barker naziva “umjerenom za tu vrstu rada”. Robert Storr, kritičar s Yalea, pak tvrdi da je “nesumnjivo riječ o spektaklu”, no i da je “skupina koju zanimaju Hirstovi radovi vrlo uska”. Svaki se rad, inače, prodaje u tri primjerka: “Koralji” su skulpture koje izgledaju kao da su “originali” s brodoloma otprije nešto manje od dva tisućljeća, “Blago” su skulpture napravljene tako da izgledaju kao da su ih restaurirali, a “Kopija” je muzejska reprodukcija originala.

Na meti aktivista

Kritičari, inače, nisu jedini problem Damienu Hirstu. Zamjerio se i udrugama za zaštitu životinja jer je izlagao, u sklopu svojih radova, ili mrtve životinje (mrtav morski pas u formaldehidu, rad “Fizička nemogućnost smrti u svijesti nekog tko živi”) ili žive (leptiri u sklopu jedne od njegovih instalacija). Zato su aktivisti ispred Palazzo Grassi iskrcali velike količine stajskog gnojiva, s porukom “Damien Hirst, idi doma”. Ni nakon što im je eksplicitno rečeno da na izložbi nema životinja, nisu odustali, Hirstova je umjetnost, tvrde, “uvreda”.

Odraz vremena

Iako je prošlo trinaest godina od njegove izložbe, retrospektive u napuljskom Arheološkom muzeju, i pet od retrospektive u londonskom Tate Modern (koja je, usput rečeno, vrlo dobro primljena), Hirst se u međuvremenu umjetnošću bavio i posredno, tj. otvorio je galeriju Newport Street u Južnom Londonu, gdje je izlagao djela autora iz vlastite kolekcije, među kojima je primjerice bio Jeff Koons.

Medijima je objasnio nastanak novog ciklusa na sljedeći način: “Od malih sam nogu opsjednut mitologijom. Prvo sam smislio naziv, a zatim priču o kolekcionaru”. Lice kolekcionara nalikuje Hirstu: “To smo i ja, i Pinault, i Walt Disney... svi s vizijom”.

Hirst je počeo stvarati novi ciklus prije Trumpa i Brexita, no, svejedno, tumači, njegova je umjetnost odraz današnjeg trenutka: “Vjerovanje je različito od religije. To je ono što nam danas treba. Kada ste umjetnik, vaša je dužnost da komentirate svijet u kojemu živite, a sada, sa svim lažovima koji vode naše vlade, puno je lakše vjerovati u prošlost, nego u budućnost”. Financial Timesu rekao je, pak, “možda brinem mnogo više nego što je nužno, jer su ljudi voljni vjerovati”.

“Spreman sam vjerovati” napisao je kritičar Guardiana Johnatan Jones, uz novi Hirstov ciklus. Treba mu se pridružiti.

Uskoro izlazi i Hirstova biografija, autor je novinar James Fox, koji s Hirstom provodi posljednjih nekoliko godina. Fox poručuje: “Mnogi s kojima sam razgovarao o Hirstu, uključujući Nicholasa Serotu, složili su se da je Hirst tip osobe koji se nikad ne bi smio otpisati”.