"Na blagdan Velike Gospe, 1883. godine rodio se Ivan Meštrović. Njegova strast prema oblikovanju skulptura stvorila je vječna remek-djela koja su svjedoci naše kulture. Ove jeseni ćemo 140. godišnjicu rođenja ovog velikog umjetnika obilježiti izložbom za pamćenje" najavljeno je večerašnje otvaranje izložbe Ivana Meštrovića, u Galeriji Klovićevi dvori. Nastavljaju umjetnikovim citatom: “Moja se umjetnost izražava u tvrdom drvu i kamenu, ali ono što umjetnost sadržava nije ni od drva ni od kamena, ono je izvan prostora i vremena. Umjetnost je pjesma i molitva u isti mah.” Antonio Picukarić, ravnatelj Galerije Klovićevi dvori, među ostalim, navodi: "Od početka mojega ravnateljskog mandata imao sam snažnu želju ponovno predstaviti Meštrovića, jer generacije su posjetitelja prošle bez primjerenoga cjelovitog izložbenog uvida u taj značajni opus. Stoga je ova izložba na neki način vrhunac našega rada, kojim smo odlučili proslaviti četiri desetljeća intenzivne i uspješne izložbene djelatnosti. Opsežan je to organizacijski pothvat koji je bilo moguće ostvariti isključivo sinergijom svih službi i djelatnika Galerije Klovićevi dvori u partnerskoj suradnji s Muzejima Ivana Meštrovića".
Ovo je dosad najveća kiparska izložba Ivana Meštrovića, a među izloženim djelima neke su od najpoznatijih skulptura, ali i manje poznati radovi koji će biti otkriće stručnoj publici, kao i široj javnosti. Sandra Grčić Budimir, ravnateljica Muzeja Ivana Meštrovića, među ostalim je rekla: Gotovo 140 skulptura dolazi iz fundusa i pohrane Muzeja Ivana Meštrovića, splitske Galerije Meštrović i zagrebačkog Atelijera Meštrović, koji je zatvoren zbog obnove nakon potresa. Muzeji Ivana Meštrovića, sukladno umjetnikovoj želji i darovnici hrvatskomu narodu, čuvar su njegove ostavštine. Ta nam je uloga čast, ali i zadaća da njegov život i djelo približavamo novim generacijama. Vjerujemo kako ćemo u tome uspjeti i ovom izložbom, koja o nacionalnome i svjetskome značenju Ivana Meštrovića govori i činjenicom da se djela, osim iz fundusa Muzeja Ivana Meštrovića, posuđuju ponajprije od obitelji Meštrović te brojnih muzeja, galerija i institucija u zemlji i inozemstvu.
U suradnji sa Klovićevim dvorima, izdvojili smo tekstove o nekim od njegovih najvažnijih umjetnina. Izložba se otvara večeras, a predviđene su velike gužve.
Povijest Hrvata
Zagreb, 1932.
sadra, 163 x 145 x 103 cm
Atelijer Meštrović, Zagreb, AMZ-169
Među arhetipovima koje je Meštrović stvorio svakako se ističe Povijest Hrvata. Nastavljajući ranije započeto razvijanje motiva posjednute ženske figure te razrađujući kompoziciju skulpture u bloku, tim je djelom sjedinio ideju majčinstva i nacionalnog identiteta.
Skulptura je izvorno bila namijenjena predvorju Muzeja hrvatskih starina u kninskoj tvrđavi, koji nije izgrađen. Naposljetku je mramorna skulptura, kao vlasništvo kralja Aleksandra I. Karađorđevića, postavljena 1934. godine nasuprot glavnome ulazu u Kraljevski dvor na beogradskom Dedinju. Tim je odabirom djela kralj nastojao konsolidirati nemirima načetu državu.
Povjesničarka umjetnosti Ana Adamec u sinteznosti ove alegorije hrvatske države i njezine tradicije prepoznaje Meštrovićevo iskustvo u istraživanju kiparstva Egipta. Postavljanjem jednoga od brončanih odljeva ispred zgrade Rektorata u Zagrebu, odnosno Pravnog fakulteta, Povijest Hrvata prometnula se i u personifikaciju znanja. (B. V.)
Bosanac na konju
Otavice, 1898.
kamen, 21 x 19,5 x 8,5 cm
Galerija Meštrović, Split, GMS 684
Meštrovićev likovni iskaz u potpunosti je određen figurativnošću, integriranošću unutar širokog i dugotrajnog raspona mogućnosti prikaza pojavnosti ljudskoga tijela. Klica takvoga pristupa nagoviještena je najranijim radovima koje je oblikovao kao dječak, u Otavicama koncem 19. stoljeća, i kao mladić u Splitu, netom prije upisa na bečku Akademiju likovnih umjetnosti. Repertoar tema uključuje konjaničku figuru, portret i Bogorodicu. U simplificiranim formama sačuvanih najranijih djela očituje se potreba ovladavanja materijom koja mu je bila dostupna, mekanim, podatnim komadima drva ili kamena. Prikladno tadašnjem obzoru informacija, bira motive koje su mu najbliži i s kojima se svakodnevno susreće. Masivni volumeni i ornamentalna stilizacija bliski su narodnoj, naivnoj umjetnosti, čak i rudimentarnoj esencijalnosti prapovijesnih humanih i životinjskih figura. (B. V.)
Kraljević Marko
Zagreb, 1910.
bronca, 39,5 x 30 x 14,2 cm
Galerija Meštrović, Split, GMS-105
Meštrović je ciklus Kraljevića Marka prvi put predstavio na Izložbi Meštrović – Rački, priređenoj 1910. godine u zagrebačkome Umjetničkom paviljonu. Književnik Antun Gustav Matoš u kritici izložbe ističe kako su njegovi epski junaci u svojoj golotinji zapravo varijacija partenonskih junaka, dok jedino Kraljević Marko, onako brkat, ima čisto obilježje naše rase. Analizirajući ovo djelo u okviru kritike izložbe Društva hrvatskih umjetnika "Medulić", Nejunačkom vremenu u prkos, postavljene iste godine u istom izložbenom prostoru, Matoš nagost sagledava u kontekstu njezina uzdizanja na razinu simbola, koji izmiče vremenskoj i lokalnoj determinaciji. Nadalje, neodjevenost sugerira samouvjerenost i hrabrost, što je nadasve bilo izraženo u narativu herojskih ciklusa.
Monumentalna konjanička figura u sadri, koja je bila izložena na izložbi Nejunačkom vremenu u prkos te u Srpskom paviljonu u sklopu Međunarodne izložbe u Rimu 1911. godine, nije sačuvana. (B. V.)
Portret Růžene Zátkove (Žena bez ruku)
Rim, 1912.
bronca, 101 x 76 x 47 cm
Alšova jihočeská galerie, Hluboká nad Vltavou, P-88
Pri portretiranju sebi bliskih osoba Meštrović je prisvajao osebujnu umjetničku slobodu. U Rimu je 1912. godine, prema narudžbi njezina supruga, načinio portret češke umjetnice Růžene Zátkove. Monumentalna posjednuta figura, čvrsto modeliranih crta lica, sa sklopljenim očima, sugerira okrenutost prema nutrini, dok lišenost udova implicira nemogućnost reagiranja u kontekstu nesretne bračne situacije, ali i odnosa s Meštrovićem. Psihologizacija, princip fragmentarnosti, elegantna dekorativnost frizure, nabora haljine, svrstavaju skulpturu Žena bez ruku u ponajbolja djela njegova ekspresionističkog razdoblja, ali i opusa. Růženin lik alegorijski prožima Meštrovićev kiparsko-arhitektonski projekt mauzoleja obitelji Račić, to jest grobnu kapelicu Gospe od Anđelâ u Cavtatu (1920. – 1922.). (B. V.)
Mojsije, glava
Rim, 1918.
botticino mramor, 62 x 41 x 34 cm
Atelijer Meštrović, Zagreb, AMZ-209
Lik proroka Mojsija omiljeni je motiv Ivana Meštrovića. Oblikovao ga je u svim fazama svojega stvaralaštva i svojevrsni je alter ego kipara. Simbolika mesije, proroka i vođe bliska je Meštrovićevu poimanju umjetnika i njegova poslanja u suvremenom svijetu. Mramorna verzija Mojsijeva poprsja nastaje pod utjecajem Michelangelova Mojsija, središnje figure s grobnice pape Julija II. u bazilici sv. Petra u lancima u Rimu. Meštrovićev Mojsije posjeduje istu karakteristiku silovitosti i snage te jednaku kvalitetu pripisivanu Michelangelovim skulpturama, svojevrsnu terribilita, osjećaj strahopoštovanja koji ćutimo pred jedinstvenim umjetničkim ostvarenjima. Kao znak da je nadahnut božanskim svjetlom, Mojsiju su stavljali na čelo nešto kao skraćene trakove svjetlosti koji izbijaju iz glave. Michelangelo i Meštrović reinterpretiraju ih kao rogove, čime dodatno potenciraju snagu vjere i odlučnost vođe. (P. V.)
Indijanac s lukom
Zagreb, 1927.
bronca, 103 x 42 x 98 cm
Gliptoteka HAZU, Zagreb, G-MZ-7250
Indijanac s kopljem
Zagreb, 1927.
bronca, 107 x 40 x 98 cm
Gliptoteka HAZU, Zagreb, G-MZ-7251
Meštrović je svojim spomeničkim diskursom, koji je 20-ih i 30-ih godina 20. stoljeća poprimio značajke monumentalnog neoklasicizma, uvjerljivo propagirao ideale europskih, sjevernoameričkih i južnoameričkih država. Jedan od njegovih najpoznatijih spomenika čikaški su Indijanci. Dvogodišnja izložbena turneja (1924. – 1925.) po Sjedinjenim Američkim Državama, otpočeta samostalnom izložbom u njujorškom Brooklyn Museumu 1924. godine, proširila je njegovu slavu i na taj kontinent. Slijedom veoma povoljne recepcije kritike i publike dobio je, na inicijativu građana, spomeničku narudžbu od The Art Institute of Chicago.
Na zadanu temu spomenika – rađanje grada nakon požara 1871. godine – odgovorio je uvođenjem u javni prostor pripadnika američkih starosjedilaca. Inzistiranje na maksimaliziranoj muskulaturi i lišenosti atributa, osim tek naznake oružja kojim se služe, sugerira univerzalne ideale hrabrosti, snage i čestitosti, dok indijanska perjanica indicira podrijetlo jahača. Taj spomenički projekt predstavlja logičan razvoj Meštrovićeva promišljanja herojske figure tijekom nekoliko desetljeća, sada u kontekstu javnog prostora, čemu posebno pogoduje njegova imanentna potreba za posvemašnjom monumentalizacijom formi i kompozicije.
Spomenici visoki 6 i dugački 4 metra, postavljeni na visokim granitnim postoljima, otkriveni su koncem listopada 1928. godine na ulazu u Grant Park u središtu grada. Riječ je o jednom od najizvrsnijih primjera javne art déco plastike. Meštrović je ugovorom definirao izradu u Zagrebu, u koji se vratio zbog obiteljskih razloga. Lijevanje je preuzela Ljevaonica zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti, koja je modernizirana upravo zbog Meštrovićevih zahtjevnih narudžbi poput ove. Cijeli proces zabilježen je i na filmu. (B. V.)
Žena kraj mora
Zagreb, 1926.
kararski mramor, 149 x 116 x 68 cm
Atelijer Meštrović, Zagreb, AMZ-7
Povjesničar umjetnosti Željko Grum započeo je elaboraciju zagrebačkoga, međuratnog razdoblja u Meštrovićevoj monografiji iz 1961. godine ovom mišlju: "Treći decenij mogao bi se nazvati klasičnim razdobljem ženskih figura i aktova." Promatranjem ženskih, ali i muških aktova, uočava se kiparevo preuzimanje antičkih i renesansnih tema i kompozicija. Meštrović, primjerice, Ženom kraj mora i Sjećanjem II derivira aktove iz firentinske grobnice Medičejaca. Klasični se kodovi redovito međusobno prepleću do te mjere da nijedan citat ne dominira djelom i ne upućuje na puko kopiranje uzora. Citiranje predstavlja dijalog s tradicijom u kojoj kipar traži dokaz vlastite kvalitete i autentičnosti. (B. V.)
Nevinost
Beč, 1907.
bronca, 146 x 44 x 33 cm
Galerija umjetnina, Split, 683
Sasvim oprečan Starici djevojački je akt Nevinost nastao iste godine u Parizu. Za razliku od naturalizma Starice, u oblikovanju djevojačkog akta umjetnik se koristi realizmom s elementima idealizma i secesijske stilizacije. Akt mlade djevojke punih, tek dozrelih oblika kompaktan je u cjelini i miran u svome uspravnom stavu te podsjeća na karijatide.
Djelo je izlagano na izložbama u Beču, Zagrebu, Rimu i Americi, gdje su ga zapazili brojni kritičari, koji su u njemu najčešće uočavali finoću i prirodnu eleganciju. (P. V.)
Zdenac života/Well of Life
Beč, 1905./Vienna, 1905
sadra/plaster
Atelijer Meštrović, Zagreb/Meštrović Atelier, Zagreb
Fontane i zdenci česti su u razdoblju secesije. Zdenac prikazuje četiri muško-ženska para, jednog starca i jedno dijete. Kružni visoki reljef oblikuje svojevrstan vrtlog različitih emotivnih stanja: zaljubljenosti, melankolije, ekstaze te nevinosti i mudrosti. Neka lica imaju portretne karakteristike sestara umjetnikove supruge Ruže (tada još družice), Olge i Selme, te prijatelja i kuma, splitskog umjetnika i intelektualca Ante Katunarića. Stilski se na ovom djelu isprepleću elementi simbolizma u sadržajnom smislu propitivanja čovjekovih unutrašnjih stanja te impresionizma u fluidnom pretapanju formi i nemirnom tretmanu epiderme. Književnik i pjesnik te likovni kritik Božo Lovrić ovako će opisati kompoziciju: "U jednoj je grupi ljubavnik pun strasti koji na najprimitivniji i najprirodniji način hoće da obgrli ženu, zatim slijede dvoje idealno zaljubljenih, što u cjelivanju kušaju cijelu slast života, treći je par sanjarski raspoložen, a između četvrtog punašno je dijete: prirodni plod ljubavi. Jedan je umjetnik osamljen, te zamišljeno gleda u val vode i vidi ništavilo ovog svijeta i pustu prolaznost (Schopenhauer)…"
Godine 1906. Zdenac života predstavljen je kao središnji eksponat na XXVI. izložbi Secesije u Beču te 1910. godine na izložbi Meštrović – Rački u Zagrebu. Hrvatska zemaljska vlada i Grad Zagreb s te su izložbe otkupili nekoliko djela, među kojima za 20 000 kruna i Zdenac života. Kako je postavljanjem Zdenca života Grad kanio obilježiti uređenje zagrebačke vodovodne pruge, sredstva je namirio Gradski vodovod. Skulptura se lijevala u ljevaonici B. T. Srpek u Brandýsu nad Labem kod Staré Boleslavi u blizini Praga. Zdenac života postavljen je u sklopu preuređenja sjevernog dijela Sveučilišnog trga (današnjeg Trga Republike Hrvatske), 1912. godine, prema arhitektonskom rješenju Ignjata Fischera. Sadra izložena na izložbi odljev je nastao 1971. godine prilikom restauracije spomenika.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....