Venecijanski bijenale, ove godine naslovljen “Sve svjetske budućnosti”, na čijem je čelu nigerijsko-američki kustos, pjesnik i pisac Okwui Enwesor, bolji je nego par prethodnih smotri, a posebno posljednja. Tad je Massimiliano Gioni izlagao umjetnike ili, naprosto, pojedince koji su bili opsjednuti skupljanjem često neobičnih predmeta, no iako je želio postići provokaciju, previše je pobjegao u larpurlartizam. Enwesorov je bijenale konkretan, vrlo političan, socijalan i lijevo orijentiran. Ne čude naslovi u mnogim talijanskim novinama kako je Venecija ove godine obojena u crveno.
Također, što je važno, nije zapadnocentričan. Zlatnog lava za životno djelo dobio je zapadnoj publici malo poznat ganski umjetnik El Antasui, za kojeg Enwesor tvrdi da je “možda najbolji živući umjetnik na kontinentu”.
Irak o ISIL-u
Glavni kustos bira umjetnike za Centralni paviljon i za Arsenale, ostalo su nacionalni paviljoni. Iako je Arsenale raznolikiji, čini se kako je suma onoga što je Enwesor želio reći u Centralnom paviljonu, gdje s ulaza dolazite na pozornicu nazvanu Arena na kojoj glumci čitaju, smjenjujući se, “Kapital” Karla Marxa. Čitaju ga na engleskom jeziku, barem su na tom jeziku čitali dok sam prolazila, a predviđeno je da će se smjenjivati deset sati dnevno, svih sedam mjeseci trajanja Bijenala. Pozornica je crna, uokolo su crvena sjedala, Arenu je oblikovao znameniti britanski arhitekt David Adjaye.
“Čitamo ‘Kapital’ i kroz govore i pisanje onih koji su ga pročitali umjesto nas, Lenjina, Rosu Luxemburg, Trockog, kroz vođe radničkih pokreta koji su naša jedina nada, ekonomiste, političare. No potrebno je pročitati ga ponovno, od slova do slova. U ‘Kapitalu’ je opisana velika drama našeg doba“, ovako sumirano tumači Enwesor.
Enwesor je napravio što je obećao. Bijenale je vrlo živ, nije statičan, čitavo se vrijeme odvijaju performansi, plesne predstave, slika se uživo... Također, i njega se moglo susresti u prolazu, kako provjerava teče li sve kako je zamislio.
Doduše, najviše se priča o umjetniku kojeg nije Enwesor odabrao, već je predstavnik nacionalnog paviljona, islandskog. Švicarsko-islandski umjetnik Christoph Büchel, u katoličku crkvu Santa Maria dell’Abbazia della Misericordia, pretvorio je u džamiju. Riječ je o crkvi koja je sagrađena u 10. stoljeću, no s baroknom fasadom. Puno se polemiziralo u Veneciji, gradu u kojemu inače ne postoji ni jedna džamija; o ovoj ideji građani su se izjasnili i “da može biti i prijetnja sigurnosti, s obzirom na trenutačnu međunarodnu situaciju i moguć rizik od ekstremista”. No umjetnik je ustrajao na radu koji je, ne treba posebno objašnjavati, vrlo efektna priča o zajedništvu. Jedino se odustalo od privremenog reljefa izvan zgrade s natpisom “Allahu akbar”.
Snowden na Zelandu
Islandski paviljon nije jedini s političkom pričom. Zlatnog lava dobio je paviljon Armenije, smješten u manastiru iz 18. stoljeća, na otočiću na Laguni. Na komemoraciju stote obljetnice genocida, kako su rekli, za izlaganje su odabrali umjetnike koji su podrijetlom Armenci, no žive u dijaspori. Među 20 umjetnika izlaže i konceptualni autor Sarkis. Isti umjetnik izlaže i u turskom paviljonu, što je suptilna poruka kustosice paviljona, Defne Ayas. U iračkom paviljonu izlaže i Haider Jabban, umjetnik koji traži azil u Turskoj. No izloženi su crteži 500 izbjeglica u sjevernom Iraku, čije je radove odabrao disident Ai Weiwei. Naziv je paviljona “Nevidljiva ljepota”, a tema je, kako napominju, “umjetnost zemlje u kojoj ISIL sistematski uništava kulturno naslijeđe“. Simon Denny u paviljonu Novog Zelanda, u Marciani, u kompleksan likovni jezik prepričava jezik NASA-e, koristeći se Snowdenovim otkrićima.
Što se tiče pojedinačnih nastupa, laureatkinja je Adrian Piper, umjetnica i filozofkinja, koja je izložila crno-bijele fotografije na kojima je izbrisala lica ljudi, te preko njih ispisala: “Sve će biti oduzeto”. Žiri nije zaboravio spomenuti ni legendarnog filmaša Haruna Farcokija, od kojeg je na Bijenalu čitava filmografija.
Od poznatih imena na Bijenalu su Andreas Gursky, koji izlaže grupne fotografije snimljene na mjestima, od tokijske burze do proizvodnje namještaja u mjestu Nha Trang u Vijetnamu. Sjajni su i crteži kostura Marlene Dumas, jedan je skoro pa fluorescentan. Već smo pisali o hrvatskom paviljonu, radu Davida Očka “Studije drhtanja: treći stupanj“ u Palazzo Pisani. Izbornik je pozvao Davida Maljkovića i Ivanu Müller.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....