Ljeto s Lesiakom

Vraćanje duga iznimnom i zaboravljenom umjetniku koji je živio na rubu društva

Ivan Lesiak: Autoportret
 MUO
Monografija nastala angažmanom kolekcionarke Dagmar Meneghello sadrži vjerojatno i posljednji tekst Tonka Maroevića

Doista zvuči nevjerojatno, ali jedan od najosebujnih hrvatskih umjetnika, Ivan Lesiak, nije za života dobio zasluženu monografiju niti relevantan pregled svog rada. Umjetnik iznimnog i vrlo interesantnog opusa imao je brojne štovatelje, međutim priznanje u obliku knjige nikada se nije dogodilo. I tek sada, dvanaest godina nakon njegove smrti, izgleda da je nepravda ispravljena i jedan čisto privatni projekt vraća ovog intrigantnog autora iz zaborava. Dagmar Meneghello, poznata kolekcionarka i mecena, rođena Zagrepčanska s adresom na Palmižani, koja u svojoj impresivnoj zbirci umjetnina posjeduje i velik broj Lesiakovih radova, odlučila je dati hommage čovjeku kojeg je poznavala, čiji je rad pratila i koji je upravo na rajskom otoku znao provesti brojna ljeta. Knjiga je posebna i iz još jednog razloga, osim što je rijetki prikaz Lesiakova opusa, sadrži i jedan od zadnjih, ako ne i zadnji tekst akademika Tonka Maroevića. Upravo je Lesiaku Maroević posvetio neke od svojih, pokazat će se, posljednjih misli o jednom umjetniku i njegovom radu.
Kipar, slikar i grafičar rođen u Luki kraj Velikog Trgovišća 1929., preminuo u Zagrebu 2008. Lesiak je završio zagrebačku Akademiju likovnih umjetnosti 1960. u klasi Frana Kršinića. Bio je član skupine Biafra (1970–78), a poznat je postao, pa i među kolekcionarima koji i danas izrazito vole i cijene njegov rad, po djelima u mjedi, cinku, željezu i čeliku, posebno figurativnim reljefima u duhu poetskoga simbolizma, radovima "grube, neposredne izražajnosti" te crtežima, kolažima i grafičkim listovima u kojima kritički govori o potrošačkome društvu i suvremenoj civilizaciji. No osim nekoliko šturih biografskih rečenica iz leksikona, to je gotovo sve što je ostalo kao zapis o Lesiaku. Sve drugo je urbana legenda. Oni koji su ga poznavali rado ga se sjećaju, posebno susreta u Voćarskoj, u njegovom ateljeu, ali uvijek i s dozom gorčine zbog te nepravde, tog zaborava namjernog ili slučajnog koji on nije zaslužio.

Posveta Mediteranu

Veliki Ivan Lesiak, kako se navodi u predgovoru monografije, živio je na rubu društva, ali ga je pomno pratio i suprotstavljao mu se svojom radikalnom umjetničkom produkcijom. Knjiga o Lesiaku urednice Dagmar Meneghello posvećena je dakako Lesiaku, "umjetniku kontinentalcu, Zagrepčaninu kojemu je za život i rad bio neophodan Mediteran i njegovo kulturno ishodište, sunce i toplina, ta posebna svjetlost, užareno nebo, fatalizam, ljepota, hramovi i bogovi, junaci i žene, boginje i vestalke“, njezinoj kolekciji, ali i Maroeviću, "rođenom Mediterancu, duboko vezanom za svoj rodni Split i hvarski Stari Grad". Ona je na neki način i posveta Mediteranu, ljetima na Palmižani, svim onim umjetnicima koji su godinama bili dio Dagmaričine terase. A bio je to i Lesiak, što se kroz ovo knjigu i sjećanja kolekcionarke, kako na Lesaika tako i na Maroevića, daje naslututi i provlači se kao svojevrsni lajt motiv.

image
Ivan Lesiak: Palmižana, Žena s monoklom, 1989.
Zbirka Meneghello

Knjiga zapravo pršti mislima o Lesiaku pa i njegovim vlastitim citatima iz kojih se osim fascinacije ljetom i otokom hvarskog arhipelaga ("Palmižana je kao žena skromnog izgleda, ali ako je čovjek znade upoznati osjetit će snagu njezine strasne ljepote i iskonskog zanosa, 1983.") mogu iščitati i malo poznati datalji iz njegove biografije. "Svoj posao započeo sam na neki način od malih nogu u djedovoj radionici" ili "Proputovao sam veliki dio svijeta, a 1980. bio sam s Verom u Americi."

Nepovoljne okolnosti

Trojezična publikacija, na hrvatskom, engleskom i talijanskom, bogato je ilustrirana brojnim Lesiakovim djelima od kojih su mnoga nastala na Palmižani 80-ih (crteži "Doktor Faust", "Palmižana lovers", kolaži "Palmižana", "Škorpion" i dr.), neka su ranijeg datuma ("Strastveni zagrljaj" 1962., "Žena" 1960.), neka ga predstavljaju kroz njegovo djelovanje u Biafri, uz popratni tekst i umjetnikove bilješke o grupi ("Atelijer Biafra izazov je, htjenje, da se istini pogleda u oči"), a neka kao jednog od najvećih hrvatskih likovnih erotomana, kako piše Dagmar Meneghello, podsjećajući na njegov nikad realizirani javni spomenik "Aleksandar Aristotelov ševi Kleopatru" "koji je trebao krasiti našu metropolu, podsjećati na mir i ljubav".

Maroevićev tekst "Ljeto s Lesiakom" ima kao povod djela u zbirci Meneghello, kojih je 50-ak u gotovo svim tehnikama, od crteža i slika do reljefa i keramike, no autor u njemu daje i profil umjetnikova razvoja, konstatirajući da je intenzivno i izazovno likovno djelo Ivana Lesiaka prepoznato i priznato, ali ni izdaleka nije steklo poznatost kakvu zaslužuje i dobilo odgovarajuću kritičku valorizaciju.

image
Ivan Lesiak: Ljeto
Zbirka Meneghello

Razlog mu je, smatra Maroević, i sama umjetnikova nebriga za društvene konvencije, ali i stjecaj nepovoljnih okolnosti te potpuna nepripadnost aktualnim tokovima, kao i nedostatna zastupljenost njegovih radova u javnim zbirkama. Autor piše o Lesiakovoj fascinaciji klasičnom, antičkom kulturomni umjetnosti, o godinama formiranja i izložbama, priznajući, međutim, i da je on sam u prvim susretima s Lesiakovim ostvarenjima bio strog.

image
Monografija Ivana Lesiaka, Knjigoprint, Palmižana, 2020.
Meneghello

Činilo mu se, piše Maroević, da slika-kipar odveć teži dopadljivosti, ali i da mu nije trebalo dugo da se susretne s drugim i drugačijim Lesaikovim radovima, da vidi kako je krivo, nedovoljno, procijenio njegove interese i domete. Susrećući se kasnijih godina s Lesakovim djelima upadali su mu oči "reski i jetki prizori" koji su se isticali homogenošću i nevjerojatnom imaginativnošću.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
12. studeni 2024 07:16