Jura Stublić u publici na koncertu Korowa Bar benda u kojem svira Tomo In Der Mühlen, Rujana Jeger kao djevojka na Džamiji, tulum na kojem je netko mrtav pijan zaspao ispod lavaboa, ali je na nevolju naslonjen na zahodsku školjku, nemoćan da se makne, što ne spriječi drugog mladića da pokraj njega piša u taj isti zahod, maleri koji farbaju Kavkaz, zgodna djevojka pored legendarnog BMW-a 2002, sve je to bio Zagreb osamdesetih. I sve je to snimio Miroslav Zadro.
Nedavno se na internetu, na jednom Facebook profilu pojavila crno-bijela fotografija Nine Badrić kao djevojčice u društvu kolportera Poleta. Kolporter je, kasnije će pokazati život, važan dizajner Dejan Kršić. I za djevojčicu je život pokazao da može biti važna, postala je popularna pjevačica. Bila je to njezina prva fotografija objavljena u javnosti. Na Facebook ju je stavio autor, fotograf i kamerman Miroslav Zadro.
To je samo jedna u nizu fotografija koje je Zadro snimio tijekom osamdesetih na ulicama Zagreba, a posljednjih mjeseci ih objavljuje na Instagramu i Facebooku. - Pa, ja imam gomile tih fotografija i pomislio sam kako su Facebook i Instagram prava mjesta za objavu nečega od onoga što sam snimio na ulicama Zagreba u to doba - nudi Miroslav objašnjenje odakle su i zašto izronile fotografije snimljene na Džamiji, u Malom i Velikom Kavkazu, ispred HNK i na ostalim lokacijama u centru Zagreba, klubovima i s tuluma po stanovima. Tamo gdje su se svi kretali i gdje se živjelo u doba kada je, kako kaže Zadro, život bio lijep i svi su se trudili činiti ga ljepšim.
Nina Badrić, da priča o jednoj od stotina fotografija ne ostane neispričana, nije niti slutila da će ju odlazak na ulicu, vjerojatno s idejom igre i zabave u običnom dječjem poslijepodnevu, kako djetinjstva i izgledaju, odvesti na naslovnicu provokativnog i drskog tjednika cijepljenog od umiljavanja politici, Poleta. A Polet je tada, sredinom osamdesetih bio baš to. Britak, hrabar, neobuzdan i drzak, istodobno pametan, promišljen, mudar jednako kao i nezreo, neoprezan i beskrajno slobodan u mnogim svojim tekstovima. Na isti način se predstavljao i u fotografijama. Nina je izašla na ulicu, u društvu prijateljice, i nekako se našla u društvu odraslih dečki, budućeg dizajnera Dejana Kršića i budućeg fotografa i snimatelja Miroslava Zadre. Kršić je, kao član redakcije, prodavao Polet na ulici, bio je pravi kolporter jer Polet nisu bile novine koje se kupuju na kiosku, a Zadro je bio fotograf koji se nije odvajao od svojeg fotoaparata. Fotografija je tada izgledala drukčije nego danas, bila je direktna i autentična, dokumentirala je trenutke iz života, sam život, bolje od bilo čega.
- Željko Pervan, Čupavi Žac, između ostalog speleolog, s kojim sam se tada družio na Džamiji, a nije riječ o poznatijem imenjaku, tada me stalno na neki način izazivao svojim fotoaparatom Canon AE1 dok sam ja hodao uokolo sa svojim aparatima, kopijama ruskih Laici i Zorkija koje sam uzeo od oca. Žac mi je, s najvećom simpatijom, išao jako na živce sa svojim fotoaparatom - priča Zadro o tome kako je došlo do toga da je uzeo Zorki i počeo fotografirati, a fotke razvijati u mini laboratoriju, nekom koferu kakav su onda koristili ambiciozni amateri i srednjoškolci koji su se inficirali fotografijom.
Visio je na Džamiji, često markirao iz škole i motao se oko ekipe koja je bila malo starija. - Klinac si, imaš neki špurijus, to te interesira, zanimljivo ti je škljocati aparatom, nešto te nosi i tako sam počeo - govori o sebi i vremenu kasnih sedamdesetih, opraštajući si loše ekspozicije, kadrove i početničke greške. U trećem razredu je prodao sve svoje longplejke, ozbiljnu kolekciju koja je do Zagreba stizala iz inozemstva, i kupio si Canon AE1. Longplejka je naziv za LP, vinilnu ploču koja se sluša na gramofonu roditelja, za prosječne. Ostali imaju nove verzije jer to još postoji i jako je in.
Poslije srednje škole je pauzirao godinu dana, a onda se pojavio na prijemnom na Akademiji.
- Propao sam kao kroz vreću - govori o svom izlasku pred komisiju. No, tamo je bio i Nikola Tanhofer, koji mu je rekao:
- Mali, ako ne prođeš ove godine, dođi sljedeće - dao mu je poticaj, za koji se Zadro uhvatio. Proveo je godinu dana radeći, kupujući opremu, svađajući se s ocem zbog izbora zanimanja, što je pak završilo obećanjem oca da će financirati faks ako Zadro prođe i pojavio se nakon godine dana na prijemnom.
- Enes Midžić mi je s vrata rekao: ‘Dobre su ti fotke’ - sjeća se Zadro. Tako je počelo studiranje, iako će Zadro često u razgovoru govoriti o školi. Puno se radilo na Akademiji, a Zadro je zbog faksa ostavio siguran posao, stalne prihode i upustio se u studiranje. Primili su ih četvoricu. Tek na drugoj godini se upustio u fotografiranje za javnost, Polet.
- Goran Pavelić Pipo, Ivan Posavec, Mio Vesović... to su bili veliki dečki koji su i tada bili face, a ja sam bio netko tko je krenuo za njima. Među tadašnjim fotografima je bio značajan i Darko Vukov Colić, radio je za Polet, Start, Danas, sve novine koje su tada izlazile. Dražen Kalinić je tada radio genijalne fotografije, Andrija Zelmanović... to je bila ta ekipa - govori Zadro, nabrajajući imena kultnih fotografa. Fotografiralo se znatno drukčije nego danas. Hodalo se ulicom i kada bi se pojavilo nešto što bi mogla biti dobra fotka, stalo se i fotografiralo. Ponekad bi se zaustavile neke cure i uz rečenicu, dvije nagovorilo bi ih se da poziraju za fotku.
- Bilo je drukčije nego danas, ljudi su bili neposredniji, opušteniji - opisuje kako je znao stati na ulici i snimiti zanimljivu osobu. Bio bi to zaspali starac, kumica ili djevojka pokraj dobrog automobila, ali i sasvim nepoznata cura koja sjedi na Džamiji. I pristane pozirati jer se na fotografu vidi da je ozbiljan, predan fotografiji. Tako su nastale fotografije Rujane Jeger na Džamiji.
Zadro ju je vidio iz tramvaja i sišao zbog nje. Nisu se poznavali. Tako je snimio Anu Mariju iz “Smogovaca”. Zadro govori u slengu - “Vidiš bakicu, krkneš je” - izgovori i da nije riječ o fotografiji, zvučalo bi kao da je rečenica plaćenog ubojice. Među fotografijama je i ona iz Lapa kad ga je neki iznervirani tip htio udariti i zamahnuo prema njemu.
Zadro ga je fotkao u trenutku dok je ruka išla prema njemu, a onda se izmaknuo. Nije se ništa dogodilo. - Mantra je bila, ćopi čovjeka, stavi ga pred zid i napravi fotku. To što je Mio Vesović znao snimiti je fantastično, a tako se postaje fotograf, stalnim fotografiranjem - govori Zadro. Našao se na prvom nastupu Psihomodo popa u Lapidariju i na brojnim koncertima po zagrebačkim klubovima.
Dok vrti fotografije na tabletu, samo niže imena: Igor Zambeli iz benda Karlowy Vary, Varja Orlić, “Heroji”, “Škripac”, Damir Maljak i Božica iz Koprivinice, “oni su se furali na novi romantizam, zato su tako izgledali”. Tomo In Der Mühlen, a iza njega je Dražen Pencel - Pink s nastupa Korowa Bara, kako se prvotno zvao bend Karlowy Vary, Trobecove krušne peći, Trobec, Katarina Velika na nastupu u RANS-u “Moša Pijade”, Koja iz Discipline kičme. Zadro se družio s ekipom iz zagrebačkih bendova, ali to je bilo onako kako bi se i inače družili ljudi koji se nađu u nekom kafiću nakon ponoći, a znaju se iz viđenja, pa počnu razgovarati i nastave tulumariti te noći.
- Bio je neki veliki tulum kod Kršića doma, pozvao je puno ljudi i tu je nastalo nekoliko fotografija - govori Zadro, opisujući kako su tulumi tada izgledali. Isto kao i danas, osim što je bilo nekih neodraslih fora kao što je preturanje ormara i ladica u nekoj zabačenoj sobi, čisto iz obijesti i dosade, pojelo bi se sve iz frižidera i slično.
- Na tom su tulumi ljudi lijepo razgovarali, svi su bili nekako fini, točno onako kako je Dejan uvijek izgledao, uredne frizure, šminkerski odjeven. Bio je to čedan tulum - sjeća se Zadro okupljanja u stanu u kojem je snimio prepijanog mladića kako sklupčan spava ispod umivaonika dok frend urinira pored njega. Naravno da zna imena obojice. Fotografije preuređenja, bojenja Kavkaza nastale su iz običaja da se svaki dan, u svakom prolasku Masarykovom, prođe i kroz Kavkaz, kao da se pločnik proteže njegovom unutrašnjošću.
- Moralo se provjeriti tko je tamo, što se zbiva - govori Zadro o periodu koji je i on bilježio svojim aparatom. Život ga je nedugo nakon diplome na Akademiji odveo na tri godine u Kanadu, a nakon povratka se zaposlio na HRT-u, gdje je i danas snimatelj. I dalje nosi fotoaparat sa sobom, fotka. Povremeno objavljuje fotografije na društvenim mrežama, njima naizgled priča kako su nekada izgledali ljudi i mjesta, ustvari, govori kako su svi živjeli ideju lijepog života ispunjenog ugodom uz sve što se događalo. Poseban odabir će se naći i unutar korica knjige. Još samo to treba dogovoriti s izdavačem.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....