'ZAGREB U ŠKARAMA' Borba ugledne povjesničarke umjetnosti protiv destruktivnog odnosa prema baštini

“Zagreb u škarama: kritike - polemike - komentari” naziv je nove knjige Snješke Knežević (UPI2M), a riječ je o izboru tekstova koji su izlazili u medijima, u Jutarnjem listu, Globusu, Telegramu, Kvartalu te u još njih nekoliko.

Iako je naslov “Zagreb u škarama”, knjiga se bavi i drugim gradovima na području Hrvatske, npr. Dubrovnikom. Srž je knjige najbolje opisala sama autorica: “Gotovo da su svi ovi tekstovi potaknuti destruktivnim odnosom prema baštini, bilo da su posrijedi urbani prostori i spomeničke sredine, bilo pojedini spomenici ili kompleksi.

Cirkus i dernek

Najzornije se to izražava u ekstremima: zapuštenosti i prekomjernoj eksploataciji. Između tih ekstrema postoje različite kombinacije motivacija/postupaka i mnoštvo nijansi.”

I popratni fotomaterijal jasno daje naslutiti borbu koju vodi: prva je fotografija u knjizi snimljena na protestnom skupu “Ne damo Varšavsku”. U knjizi su i tri intervjua s autoricom, vođena također za pojedine medije. Recenzenti su Saša Šimpraga, Nenad Fabijanić i Marijan Hržić.

Snješka Knežević oštra je kritičarka, bez dlake na jeziku, mnogih devastacija o čemu se može zaključiti već i iz naslova tekstova koji su izlazili (npr. “Monstrum u Medvedgradskoj” i sl). Devastacije stavlja u širi kontekst, politički, suvremeni, ali i povijesni, upoznajući vrlo razgovijetno čitatelja s poviješću pojedinog dijela grada. U jednom tekstu istražuje inače slabo poznat životopis Milana Lenucija, autora Lenucijeve potkove.

Također, važno je napomenuti, ona nije autorica koja se nužno bori protiv novog, samo zahtijeva da to novo dobije kontekst.

Među ostalim temama kojima se bavi u ovim tekstovima adventska su događanja na Tomislavovu trgu. Autorica knjige ovako ih vidi: “Izvjesno je i to, da će nakon cirkusa i derneka ostati pustoš, jad i sramota. I zato postavljam pitanje: je li znamenita Lenucijeva ili Zelena potkova fikcija koja postoji u našim tekstovima, a o kojoj se blebeće prema prilici”.

Gradovi kulise

Piše i o snimanjima u Dubrovniku, navodeći kako ne bi trebalo ništa imati protiv kada se snimaju filmovi u kojima Grad dobiva ulogu aktera i subjekta, no zabrinjavajuće je, smatra, kada postaje kulisa, ili nositelj kulise kao što je bilo u novijim primjerima. Kao paralelu Snješka Knežević navodi jedan od ekstremnijih europskih primjera: andaluzijski gradić Jurzcara koji je u potpunosti pobarfan u plavo kako bi poslužio kao kulisa za snimanje Štrumfova. Bavi se, nadalje, i fontanama u Zagrebu, prijedlogom garaža ispod HNK, kandidature pojedinih gradova za europsku prijestolnicu kulture...

U knjizi nije isključivo kritika, mogu se pronaći pozitivni primjeri. Za spomenike tumači: “Apologetska rješenja klize prema patetici, nepotrebnoj idealizaciji i kiču. Neusporedivo su bolji neapologetski spomenici”. Nabraja među ostalima: spomenik Janku Poliću Kamovu Zvonimira Kamenara u Rijeci, spomenik Jamesu Joyceu Mate Čvrljka u Puli, skulpturu Hodač Ivana Kožarića u Rijeci, A. G. Matoš istog autora u Zagrebu, spomenik Augusta Šenoe Marije Ujević u Zagrebu, Putokaz Zvonimira Lončarića na savskom nasipu...

Tu je i obnova Laube, na mjestu nekadašnje Konjaničke vojarne. Autorica pozitivno vidi i neke buduće projekte, kao što je Spomenik domovini na Trnju kojim je Nenad Fabijanić pobijedio na natječaju.

U pojedinim se slučajevima situacija nakon napisanih tekstova dijelom promijenila, što autorica uzima u obzir.