EKSKLUZIVNO ZA MAGAZIN

ŽELITE LI ZNATI KAKO SE ŽIVI U IZRAELU, MORATE ČITATI STRIPOVE OVE ŽENE Rutu Modan jedna je od najvećih autorica stripa

 Wikipedia
Pisala je i crtala stripove za The New York Times, New Yorker, Le Monde. Proslavili su je njezini grafički romani koji pričaju o suvremenim izraelskim obiteljima gdje se u pozadini uvijek zrcali utjecaj politike i rata na život

S takvim rukama mogla bi biti odlična plastična kirurginja”, zalud je govorio otac, poznati izraelski liječnik, kćeri koja se, za razliku od ostalih u obitelji, nije dala u medicinu već okrenula umjetnosti. Razočarano ju je gledao kako povijenih leđa sjedi iznad crteža. Rutu Modan prve je ‘stripove’ črčkala već s pet. Bilo joj je šest ili sedam kad je uokolo nosila blok s crtežima. Ako bi uzmanjkalo papira crtala je na - folijama za rendgen, rasla je, kako kaže, u “svojevrsnom medicinskom kibucu”, u krugu bolnice nedaleko Tel Aviva, u naselju gdje su svi odrasli radili u bolnici. “Bilo je to sigurno okruženje, makar za dijete jako čudno. Znala sam ulaziti u bolnicu ne bi li vidjela roditelje, a putem do njih nagledala bih se stvari koje nisu za dječje oči”, prisjeća se u razgovoru za Jutarnji list. Kao sedmogodišnjakinja svjedočila je dovoženju ranjenika iz Jomkipurskog rata, svi su liječeni upravo u toj bolnici. Zabilježila je to tad crtežom, kojeg čuva i danas. “Mi djeca igrali bismo se vani, primjerice, gradili bismo kućice od daščica što su bile dio mrtvačkih sanduka pripremljenih za tijela vojnika”, ilustrira dio tadašnje svakodnevice. Potom je nesigurna tinejdžerka u njoj crtati prestala, uplašila se da nije dovoljno dobra; ponovo se okuražila u doba dok je služila u Izraelu i ženama obligatorni vojni rok. Nije nosila pušku, tri je godine provela u tzv. civilnoj službi, podučavajući djecu i mlade. “Prijatelj u vojsci, imigrant iz Amerike, pokazao mi je stripove Edwarda Goreya. Bio je to za mene kulturološki šok, do tad sam znala jedino za kaubojske stripove i Tintina!”

Putovanje na groblje

U vrijeme kad je ozbiljno krenula crtati, upisala i Bezalel akademiju za umjetnost i dizajn u Jeruzalemu, rijetko tko se u Izraelu bavio stripom. I danas je, makar višestruko nagrađivana, možda i poznatija u svijetu negoli kod kuće, u zemlji gdje postoje, govori mi naizgled ravnodušnim, pomirenim tonom, “svega dvije knjižare gdje možete nabaviti stripove”. Nakon gašenja Actus Tragicusa, nezavisne izdavačke kuće, jedan od čijih pokretača je bila i Modan, “više u zemlji nema niti jedan izdavač koji se bavi isključivo stripom”.

Rutu Modan nakon studija pisala je i crtala stripove za vodeće izraelske novine, ali i za The New York Times, New Yorker, Le Monde, uređivala i izraelsko izdanje časopisa MAD. Za rada na prvom crtanom romanu “Nobody Said it Was Going to Be Fun”, kasnije bestselleru u Izraelu, surađivala je s Etgarom Keretom, njegovo joj je ime tad i otvorilo put do izdavača. Proslavili su je potom njezini grafički romani što pričaju o suvremenim izraelskim obiteljima gdje se u pozadini uvijek zrcali utjecaj politike i rata na svaki pojedinačni život. Ukratko, želite li gledati kako se živi u Izraelu, čitajte Rutu Modan. Poput Spiegelmana i Satrapi i ona o ozbiljnim temama uvjerljivo progovara stripom. Izdavačka kuća Fibra, hrvatska adresa za dobre stripove, prošle je jeseni izdala njezin crtani roman “Imovina”, nekoliko godina prije toga “Izlazne rane”. “Imovina” je zapravo nastavak ilustriranog bloga, najvećim dijelom autobiografskog, što ga je dugo objavljivala na internetskoj stranici New York Timesa. Priča o ostarjeloj židovskoj Poljakinji koja se poslije smrti sina i puno desetljeća nakon rata, zajedno s unukom iz Izraela otputila u Varšavu, nadajući se povratku obiteljske imovine izgubljene za vladavine fašizma. U telefonskom razgovoru Modan iz Tel Aviva objašnjava: “Dugo je na temu povrata židovske imovine u zemljama Istočne Europe ovdje bila šutnja, dok je vladao komunizam bilo je jasno da od toga nema ništa i većina Izraelaca nije ni išla tamo, generacija onih koji su preživjeli stradanja često se nije htjela vraćati na ta mjesta, bilo je prebolno. Moji djed i baka su pobjegli iz Poljske u travnju 1940., otac je došao s njima kao osmogodišnjak. Izgubili su sve - braću i sestre, roditelje, domovinu. Nisu pokušavali doći natrag do imovine, baka nikada nije htjela ni posjetiti Poljsku, govorila je da bi to bilo kao da putuje na groblje.

Povrat imovine

Generacije mog djeda i bake sad su mrtve, povrat imovine eventualno traže nasljednici. U Poljskoj je također oko povrata židovske imovine bila velika diskusija, tamo vlada veliki strah. Mogu to razumjeti. Ljude koji žive u tim kućama 70 godina odjednom ih moraju vratiti, dati nekome drugome, iseliti se. Nema tu, po meni, ultimativne pravde, onoga što bi bilo potpuno ispravno. Razumijem i tu drugu stranu. Ovdje je, u potomaka poljskih Židova, prisutna gotovo pa nostalgija za Poljskom. Čuli su te priče kako se nekad živjelo dobro, mnoge su obitelji bile imućne i sve izgubile u ratu. No, prošlost se ponekad čini i bolja no što je stvarno bila.”

U njezinim stripovima često je crnog humora na ozbiljne teme, kao da jetko pomiče objektiv, katkad na rubu parodije, nudi neobičnu perspektivu. U “Imovini” u scenama gdje skupina srednjoškolaca leti na izlet u Poljsku, crta bizarne scene u kojim učenici o koncentracijskim logorima govore kao o dobroj horor zabavi, na način kao što bi komentirali bilo što drugo iz kakve poljske turističke ponude. “O holokaustu se puno uči u izraelskim školama. U stripu radim gotovo pa grotesku od ponašanja tih srednjoškolaca. Ovdje je uobičajeno da učenici u 11. razredu idu na ekskurziju u Poljsku, 80% izraelskih srednjoškolaca to napravi. Riječ je o grotesknoj kombinaciji - idu vidjeti koncentracijske kampove, a činjenica je da imaju 17 godina, da idu u inozemstvo s grupom prijatelja, prvi put bez roditelja i da se žele zabaviti. To je teren za puno crnog humora. U Izraelu se”, pričala mi je opsežno tog prijepodneva, “o Drugom svjetskom ratu govori kao da se dogodio jučer. Ta tema zauzima puno prostora u ovdašnjem društvu, ponekad je tih diskusija puno previše.

Vicevi o holokaustu

To je dio povijesti u koji je ugrađen i veliki dio današnjeg izraelskog identiteta, ali možda je vrijeme da, uz tu traumu, konačno počnemo glasnije afirmirati i druge točke našeg kolektivnog identiteta. Odavno smo, što je jako dobro, došli do toga da smo o holokaustu počeli pričati viceve.” I dok je, komentira, u Izraelu prihvatljivo šaliti se na račun holokausta, nepisano je pravilo da se u to mogu upustiti jedino Židovi. “Čuje se ovdje puno provokativnih šala o holokaustu, jer da bi bile duhovite moraju biti makar djelomice provokativne. Primjerice, ima tome sigurno dvadeset godina da su bile u modi nekakve crne čizmice uglačane do sjaja. Zvali smo ih ‘naci čizme’. Jasno, bilo je i onih kojima je to smetalo, koji su se javno bunili. Ali, humor je jedan od načina kako se ljudi nose s traumom.” Koliko daleko mogu ići sa šalama na račun holokausta? “Možemo ići do kud hoćemo, bar ja tako mislim, humor ne bi trebao imati ograničenja. Držim da je dozvoljeno smijati se svemu, bilo bi grozno ograničiti humor.”

Kad je prvi put čula za holokaust? “Vjerojatno sam imala oko šest godina. Nije da mi je netko posebno o tome pričao, naprosto je to bilo svuda oko mene. Sad imam 50, kad sam bila šestogodišnjakinja u Izraelu je bilo još puno onih koji su preživjeli holokaust, znala sam da su moji došli iz Poljske, da su im ubili rođake, na Dan sjećanja na žrtve holokausta, pričali su nam priče o djeci koja su preživjela, koja su bila hrabra...”

Kako je povijest utjecala na njezin život? “Povijest utječe na sve nas, identiteti se formiraju i pričama koje vam pričaju, povezani smo umnogome s onim što se događalo prije no što smo rođeni. Čak i stvari koje su se dogodile prije 200 ili 2000 godina su dio nas.”

Obično prvo napiše cijelu priču, potom radi skice. “Opišem u detalje što ću crtati, slika mi ide u glavi, mogu je vizualizirati.” Prije no što je nacrtala “Imovinu” radila je s glumcima koji su za nju napravili inscenaciju njezine priče.

Pomoć glumaca

“Moji stripovi ne pokazuju o čemu lik razmišlja, što mu prolazi kroz glavu. Pišem gotovo kao da snimam, likovi nešto rade, pričaju, čitatelj iz toga dokučuje njihove unutarnje osjećaje. Puno se oslanjam na govor tijela, u filmu imate ton, u stripu ne. Ponekad likovi kažu jedno, ali govor tijela i mimika pokazuju da zapravo misle nešto drugo. I ranije sam, dok sam radila na ‘Izlaznim ranama’, koristila obitelj i prijatelje da odglume ono što se događa u priči. Jer, baš svaka osoba ima svoj govor tijela koji korespondira s njezinom osobnošću, čak ni zube ne peremo na isti način. Radeći na ‘Imovini’ uzela sam profesionalne glumce, jer profesionalac nikad ne zaboravlja da glumi, čak i kad mlad čovjek glumi 90-godišnjaka on maše, jede i diše kao devedesetogodišnjak. Gledala sam glumce i fotografirala scene koje sam kasnije koristila crtajući strip. Dala sam im veliku slobodu da izraze lik na način na koji ga oni vide, i bila sam iznenađena, nisam očekivala da će glumici toliko utjecati na konačan izgled mog stripa. Mislim da je to doradilo likove, da ih je učinilo boljima. Nisam imala puno novca, glumce sam platila vrlo skromno, pa smo radili brzo. Snimala sam fotografije sedam ili deset dana, što je neusporedivo s godinama koje sam utrošila na rad na tom stripu.”

Kad je počinjala, strip je bio muška profesija. “Danas je sve više mladih žena koje crtaju, u svijetu se svaki dan tiskaju stripovi. Više ne samo ženskih autorica, već i žena koje čitaju stripove za odrasle. Dvadeset godina posjećujem festivale stripa i pratim kako se publika mijenja, nekad su dolazili samo muškarci. Kad sam ja počela raditi stripove u cijelom su Izraelu bila možda trojica autora koji su se time bavili profesionalno, tako da nisam ni znala da je to muška profesija. U našem umjetničkom kolektivu Actus Tragicus smo bile tri žene i dva muškarca, i nismo mislili da je to nešto posebno. Ima i prednosti u tome kad ono čime se baviš nema tradiciju u tvojoj zemlji, jer si sasvim slobodan, neopterećeno radiš onako kako osjećaš.”

Dopadljivi bombaš

U nas neobjavljen, njezin crtani roman “Jamilti” govori o nesimpatičnu Židovu čija zaručnica upoznaje dopadljiva Palestinca, no kasnije se ispostavi - bombaša samoubojicu. “Jasno, ne zagovaram terorizam. Taj strip je nastao iz potrebe da progovorim o svim propuštenim poznanstvima i vezama između Židova i Palestinaca, jer mržnjom između nas možda i mi i oni propuštamo priliku da upoznamo i živote obogatimo nekim sjajnim ljudima. Inspiraciju za priču pronašla sam u novinama. Nakon što se bombaš samoubojica raznio ispred jednog restorana, židovski je liječnik istrčao van ne bi li pomogao preživjelima. Dao je disanje usta na usta čovjeku za kojeg se kasnije ispostavilo da je bio bombaš samoubojica. Židov je inače bio desničar, izraelski doseljenik na palestinska područja, vrlo religiozan. Kad je saznao koga je pokušao reanimirati požurio je u bolnicu provjeriti je li se čime zarazio. Ono što sam ja iz te priče iščitala jest da kad ne znaš ništa o podrijetlu osobe, vidiš osobu i želiš pomoći. Kad znaš tko je odjednom se mijenja kompletna percepcija.” Taj strip nikada nije s engleskog preveden na hebrejski. “Ne zato što je tema provokativna, već jedino stoga što je to strip, pa je puno teže ovdje naći izdavača. Ono što je neobično o Izraelu jest da se ovdje sve može reći, ne doduše u okupiranim dijelovima, doista možete reći što god želite. To je povezano s našim mentalitetom. Ljudi će bez uvijanja reći stvari koje možda i ne biste htjeli čuti. Nije problem izraziti stav, problem je da drugi obrate pažnju na to što govorite, jer svi viču ali - tko onda sluša?”

Ističući da je to tek pojednostavljeni dio geneze židovske okupacije i sukoba s Palestincima, na kraju razgovora, kad smo već izmijenile pozdrave, dodaje: “Ni Židovi nisu drugačiji od ostalih - vrlo je često da onaj tko je bio žrtva postane tlačitelj. Recimo, djeca koja su prošla traumatično djetinjstvo često kad odrastu postanu nasilnici, tlačitelji!”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 10:35