Željko Kipke: 'Pričam o represiji i voajerizmu u našem društvu'

Policijsko dvorište”, izložba Željka Kipkea koja se u srijedu navečer otvara u Umjetničkom paviljonu govori o slikarevoj višegodišnjoj opsesiji temom nadzornih kamera te raznog voajerizma u službi državnih institucija. Izlažu se i snimke zgrade SOA-e koju je umjetnik snimao u svojem neposrednom susjedstvu. Ambijentalna instalacija koja pokriva različite cikluse, prati rad umjetnika kroz četiri desetljeća, i u dijalogu je s prostorom paviljona.

Film “Nadzorna kamera” govori o tome kako ste zgradu koja se gradila u vašem susjedstvu snimali sa svojeg balkona na četvrtom katu. Snimali ste po danu, ali i po noći?

- Da, i to bez obzira na vremenske uvjete. Kada se radilo na gradilištu i kada je ono mirovalo. A radilo se, koliko se sjećam, tijekom čitave noći, gotovo bez zastoja. Primjer učinkovitosti koji debelo nadilazi hrvatske standarde.

Nadilaze standarde

Imate li nekih tajnih “otkrića” u zgradi SOA-e i jeste li ste pokolebali kad ste otkrili o kojoj je zgradi riječ?

- Bilo bi oportuno prestati nakon saznanja. Nisam se ni trudio doznati namjenu buduće građevine. Doduše, sumnjao sam u natpis na kojem je pisalo “poslovni objekt”, no točnu sam informaciju dobio iz kratkog napisa u vašem listu. Gotovo na kraju, kada je zgrada već dobila završni glanc. Moja kamera je niske rezolucije, a zbivanja na samom gradilištu nisu se razlikovala od sličnih operacija na drugim gradilištima.

I inače se temom voajerizma u ime državnih institucija, nadzornih kamera, bavite već niz godina, pa pretpostavljam da se sve dobro poklopilo?

- Pojačani interes je krenuo od budimpeštanske izložbe njemačkog umjetnika Thomasa Ruffa koju sam bio u prigodi vidjeti nešto ranije, prije početka gradnje u mom susjedstvu. Naime, “Nadzorna kamera” je eksperimentalno-dokumentarni film dnevničkog karaktera. Za tu sam se formu odlučio nakon što sam završio s “tajnim nadzorom”, dakle nakon što sam dobio punu informaciju o funkciji zgrade. Rad na filmu se pretvorio u pravu pustolovinu jer sam se morao vraćati u prošlost kako bih povezao različita zbivanja u istom vremenu. Fazu na gradilištu i primjerice igrani film koji sam u tom razdoblju gledao, ili neki društveni eksces i slično. Stvari su mi, više ili manje, išle na ruku.

Misteriozan nestanak

U filmu su i kadrovi iz filma “Oprez, požuda!” Ang Leeja, dokumentarni materijal povezan s oružanom pljačkom u Sesvetama, ulomak iz Žižekova predavanja u kinu Europa... Kako ste povezali sve ove asocijacije?

- Po logici paralelnih zbivanja koja s gradilištem naoko nemaju dodirnih točaka, no povezane su dubinski jer je riječ o, primjerice, igranim filmovima koje sam gledao u tom periodu i predavanjima koja se bave represijom. Leejev film je priča o špijuniranju i pokretu otpora tijekom japanske okupacije Kine u prošlom stoljeću itd. Naime, u filmski sam dnevnik stavljao široki dijapazon sadržaja povezanih s policijskim poslom, posebno s temom nadzora “bezbrižnih” građana.

Za ciklus “Bulevar devet života”, koji ćemo također vidjeti, polazište je “Muzej nevinosti”, roman Orhana Pamuka. Prvo ste pročitali knjigu, a onda odlučili otići u Istanbul u potragu za muzejom...

- Pamukov je muzej samo dio potrage za nepostojećim bulevarom. Nekom vrstom oaze ili utopije u kojoj je društvena represija znatno slabija. Zbog posve drukčijih pravila igre, u kojoj su koincidencije i sinhronicitet okvir, a ne surovi pragmatizam koji umjetnika današnjice nužno pretvara u činovnika. U trenutku kada sam posjetio budući Pamukov muzej u Istanbulu bio je u derutnom stanju, prava ruina. Ljudi u susjedstvu objašnjavali su mi kako je riječ o propalom projektu. Turskog sam pisca inače čitao prije nego je stekao silnu popularnost, a prošle sam se godine veselio artefaktima iz njegova muzeja koji su trebali biti izloženi u Kunsthausu u Grazu. No, najava za izložbu je misteriozno nestala sa zida institucije. Netko mi je rekao kako se pisac predomislio. U međuvremenu je, kako čujem, u Istanbulu ipak otvoren muzej. Nadam se da ću ga uskoro posjetiti, jer turska je metropola impozantna gradska košnica u kojoj sam prije dvije godine dao napraviti uličnu tablu s natpisom “Bulevar devet života”.

Medijski lifting

Vaši ciklusi često čine i skup asocijacija. Pa tako vas za ciklus “Predatori, filmofili i boca vina”, inspirira vino s naljepnicom sa Staljinovim likom, koje ste kupili u Trstu...

- Žena na sajmu objašnjavala mi je kako je diktator pio slično vino za vrijeme dugotrajnih filmskih seansi u društvu svojih ministara. Pala mi je na pamet ideja, doduše pet godina nakon što sam kupio vino, kako bi bilo zanimljivo napraviti komornu izložbu slika uz bocu vina i proglasiti je scenarijem za film. Znao sam da ga nikada neću realizirati, no svidjela mi se ideja o neobičnoj formi filmskog scenarija. Na dan kada sam otvarao beogradsku izložbu s tim slikama i objektom, u Zagrebu je krenulo prikazivanje filma “Cinema Komunisto” Mile Turajlić. Uvodni dio filma počinje s naopako okrenutom kadrom. Spominjem to zbog zanimljive podudarnosti. I moje ključne slike diktatora u tom ciklusu - Staljina i Tita sa svitama - također su okrenute naopako.

Vaši se radovi mogu vidjeti i u MSU, gdje ste u sklopu projekta “Umjetnik na odmoru” izložili ciklus slika “Društvena koža 60-62”. Tvrdite da je društvena koža jednako elastična danas i kao prije pola stoljeća?

- To je bila metafora za posebnu priču sastavljenu od ilustracija iz starih časopisa. Naime, sintagmu sam upotrijebio kako bih objasnio da se prikazi javnog života pojedinaca i skupina u medijskom smislu bitno ne mijenjaju. U tom se kontekstu javna koža s početka 60-ih pokazala elastičnom, barem što se tiče mog projekta. U novim tehnološkim okvirima još je elastičnija zbog širokog raspona medijskog liftinga koji je na raspolaganju dizajnerima i izdavačima ilustriranih revija.

U svojem dnevniku “Od veljače do veljače” ste prozvali neke umjetnike. Negativna kritika, pogotovo ako dolazi od umjetnika, drži se neobičnom.

- Nastojim ga umrtviti i biti objektivan. Trudim se u što većoj mjeri zanemariti dobre ili loše odnose s pojedincem ili grupom autora o kojima pišem. Koncentracija na izloženi rad ili projekt u nastajanju pomaže mi da se riješim tog balasta. Za trajanja izložbe izlazi knjiga mojih tekstova “Glasnogovornici apokalipse” u izdanju Durieuxa. Uglavnom je riječ o kraćim formama koje sam objavljivao u dnevnom tisku i časopisima zadnjih desetak godina. Između ostalog i u vašem listu.