Zrinka Paladino odabrala najružniju zagrebačku zgradu: ‘Kad su mi rekli da će se graditi, mislila sam da se šale‘

Poznata hrvatska arhitektica Zrinka Paladino, na svojem se blogu osvrnula na najnovije polemike oko balkona koji je danima punio novinske stupce, i na pitanje lijepog i ružnog u javnom prostoru.

Kako piše na blogu "Kada me pitaju, što se događa prilično često, koju bih noviju zagrebačku građevinu izdvojila kao najružniju, uistinu me dovedu me u tešku situaciju. Kako u jednom gradu, koji je u stanju poput zagrebačkog (koje opravdano možemo zvati “drugim stanjem” jer je jako dugo onakvo kakvo ne bi smjelo biti), od svih ružnih (i tužnih) nakarada odabrati onu najružniju?

Naravno da se zbog takvih pitanja unervozim, ali pritom, zanimljivo, odgovor vežem i uz nešto krajnje neobično – uz jednu davno okrunjenu hrvatsku Missicu. Mislim da je, ako se ne varam, riječ bila o jednoj od izabranih i ovjenčanih ljepotica sinjskog kraja koja je osvježila drugu polovicu mojih dvadesetih godina. Čime?

Ne guzom i poprsjem, kako je, dakako, osvježila mnoge moje muške kolege, već jednom kratkom krnjom rečenicom. Kada su, naime, po pobjedi na natjecanju ljepote tu rasnu crnku priupitali kako se osjeća, ona je uz najširi i najponosniji mogući osmjeh, lijepa kakva li je već bila, novinarima izjavila – “Vrlo eventualno!”

Smijalo se i ponavljalo tu rečenicu mjesecima i ista je kroz neko vrijeme postala izrekom koja se u najrazličitijim situacijama rabila godinama. I desetljećima. I nikada nisam mislila da ću je vezivati i uz ozbiljnije teme, a kad ono – upravo se tako (poput nje/te sinjske ljepotice) osjetim i ja pri odgovaranju na pitanja poput onog s početka ovog teksta.

Ukratko,, kada moram odabrati najružniju zagrebačku građevinu, ja se osjetim – Vrlo eventualno!

Zašto?

Jednostavno – Zato.

Ali i zato što je Zagreb postao nekontrolirano narušenim, neuređenim i neuglednim gradom. A za to nisu krivi neki sluzavi amorfni izvanzemaljci koji su podlo zavladali našim krajevima, već mi – građani tog grada.

Velika se buna digla zbog jednog drvom dograđenog balkončića u dvorištu donjogradskog bloka. Grozno, slažem se, da nekome padne na pamet postupiti tako, ali zgražati bismo se svi skupa imali pravo isključivo da živimo u uređenom gradu u kojem bi takav vandalski činčić (jer, naravno, postoje i oni znatno grozomorniji) bio nevjerojatnom iznimkom. No, taj balkončić u našem je gradu, nažalost, samo (javno istaknuta) iznimka koja potvrđuje pravilo da već desetljećima živimo i postupamo kao divljaci koji su narušili sve naslijeđeno i koji shodno tome više ni ne znaju stvoriti dobro i lijepo. Suludo je više i govoriti o zakazivanju institucija, o nepoštivanju zakona i pravnih procedura, o nužnostima donošenja brojnih pravilnika o postupanjima, o…, jer sve je jasnije da se nema kome govoriti.

Zrinka Paladino

Marko Miscevic/Cropix

Poseban ću tekst posvetiti temi autorskih prava (u arhitekturi) i nužnoj zaštiti istih pa ću ovdje samo natuknuti da je po pitanju izgleda našega glavnog grada (a, nažalost, i gotovo svih drugih) nužno hitno ekipirati i aktivirati inspekcije te disciplinu uspostaviti novčanim kaznama. Naš narod, nažalost, ne poznaje drugih lijekova malignih deformacija kojima je itekako sklon. Žalosti koliko smo rušenjima, dogradnjama, nadogradnjama, zatvaranjima terasa, lođa, balkona, garaža, ukidanjima predvrtova i vrtova…, izdeformirali vlastite gradove, pa zahvaljujući nesretnom zakonu o legalizaciji isto većinom pouspijevali i ozakoniti. Ozakonili smo njime i šupljine naših mozgova i duša, o tome ne treba dvojiti, no ono što je u svom tom zlu “dobro” jest činjenica da bismo državnu blagajnu – da se upogonimo u kažnjavanju divljaštva, narušavanja autorskih djela te slika gradova i naselja… – napunili takvom brzinom da ne bismo znali što bismo sa svim tim novcem. I napokon bismo ga imali dovoljno za krenuti ispočetka, kontrolirano i uljuđeno. Ako smo to više uopće u stanju. Istina, većina bi nas ostala bez pridodanih kvadratića za sudopere, bicikle, pršute ili ormariće za cipele, ali – Bože moj! Neki bi ostali i bez čitavih krila, katova, soba ili “ateljea”, pa bi njima bilo i znatno teže, no novčane bi kazne svih izliječile od zaraznog kretenitisa.

Zbog svega rečenog, jako mi je teško odabrati najružniju zgradu Zagreba. Previše ih je najružnijih. Narušenih, nagrđenih, nakaradnih…, no ipak bih istaknula jednu, legalnu, koja se nije smjela “dogoditi”. Ni na mjestu na kojem je “izronila”, ni po oblikovanju, naravno, odobrenom dozvolama. Prva šesterokatnica nasilno ugurana u vrijedni ozelenjeni pojas Ksaverske ceste grubo je narušila vizuru prema Sljemenu, nelogičnim i neopravdanim volumenom nadvila se i nad pješake, a analizom njezina oblikovanja dali bi se ispisati romani. Recentna, a formom, materijalima i teksturama nazadna. Nova, a stara. Golema, surova i bezdušna.

Da, po meni je nova dogradnja “imi”ja – Instituta za medicinska istraživanja – na Ksaverskoj cesti jako ružna nova gradnja. Kada sam pred desetak godina, kao tadašnja zamjenica pročelnika zagrebačkog Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode, svjedočila smijehom začinjenom razgovoru ondašnjeg pročelnika i nadležnih referenata o planiranoj šesterokatnici u tom prostoru, pomislila sam kako se neslano šale. Nažalost, šala je ubrzo pretočena u zbilju i vrijedni je, pitomi i ozelenjeni potez krasne Ksaverske ceste zauvijek narušen. Naružile su njega i neke druge nesretne i nespretne realizacije, ali “imi” je “vrh” dekadencije i nasilja nad tim prostorom i njegovim ljudima.

Hrvatski arhitekti bi se, ako već nije i prekasno, morali trgnuti jer na njima leži najveća odgovornost za predugo vladajuće “drugo” stanje naše “arhitekture”. Trebali bi se obuzdati i u ružnim međusobnim komentarima te niskim udarcima najčešće upućenima istaknutijim kolegama. Dok liječnici, na primjer, čuvaju vlastitu struku te zaziru od javnih obračuna i međusobnih napada, hrvatski arhitekti rade baš suprotno. Smiješno je iz poražavajućih slika naših gradova, pa i čitave države, isticati propuste baš onih rijetkih upečatljivijih ostvarenja, koja su, istina, mogla biti i bolja, no i takva su nesumnjivo vrjednija od bijednog prosjeka našeg suvremenog graditeljstva. Prozivati i sankcionirati treba one koji bezosjećajno potpisuju i ostvaruju neugledno “arhitektonsko” smeće koje oko nas danonoćno izranja i iz kojega ono rijetko iznadprosječno počinje neuklopljeno stršati i “bosti oči”. Bolno negledljivi prilazi gradu s istoka, juga i zapada jedine su stvarne slike današnjeg Zagreba, a krajnji dio Ilice od Črnomerca predstavlja nas u “punom sjaju”. Osobno pri provozavanju tim dijelom zatvaram oči, a kako sam doznala da u toj vratolomiji nisam i usamljena, zadovoljno zaključujem kako mi Zagrepčani i u otežanim okolnostima jako dobro vozimo.

Za kraj, zaključno, ne lomimo se oko jednog lakouklonjivog balkončića koji je samo nastavak naših poremećenih poimanja vlasničkih i društvenih odnosa koja su nas i dovela u trenutno bijedno stanje, lomimo se oko brojnih, novih i skupih, a poražavajućih “instituta”. A sada kada je jedan od njih već tu, posvećen istraživanju, lijepo bi bilo da se naročito pažljivo posveti baš jednom važnom lijeku. Kojim bi se ublažilo hrvatsku glupost, bahatost i primitivnost, kada se već izliječiti ne mogu. Dotad, preostaje nam se svima u ovakvom društvu osjećati – vrlo eventualno.

*Tekst prenosimo uz dopuštenje Zrinke Paladino.