Zvonko Maković: 'Ne volim što nakon ovakvih izložbi važna djela često mijenjaju vlasnika'

Prag je prvih desetljeća prošloga stoljeća bio najintrigatniji srednjoeuropski grad, u nekim aspektima i zanimljiviji od Beča. Što su Milivoj Uzelac, Vilko Gecan, Marijan Trepše i Vladimir Varlaj naučili na studiju u gradu u kojemu su se ispreplitala iskustva ekspresionizma i kubizma tema je izložbe “Praška četvorica”, koja se otvara sutra u Umjetničkom paviljonu.

Bez dokaza

• Kako to da nema nijednog rada Vladimira Varlaja iz njegovog praškog razdoblja, niti ikakvih dokaza da je studirao u Pragu? Njegov je stil i različit od kolega?

- Postoje svjedočanstva suvremenika, Uzelca koji je s Varlajem bio blizak prijatelj te Kršinića koji ga je spominjao kao jednog od naših umjetnika koji su ondje bili zajedno s njim. Varlaj je govorio kako je ondje studirao nekoliko semestara, njegova supruga je to vrijeme, istina, znatno skratila. Dakle, to bi bili nedvosmisleni dokazi o Varlajevu boravku u Pragu. S druge strane, niti Uzelac, koji je u Prag stigao u jesen 1915. i boravio ondje četiri godine, nije bio redovito upisan student, jer je bio ratni dezerter. No, on je privatno pohađao klasu Jana Preislera. Gecan je ondje boravio u dva navrata, ali nije bio upisan na akademiju. Jedino je Trepše slušao dva semestra iz grafike kod Maxa Švabinskog 1918. i 1919.

Kada sada gledam djela Uzelca, Trepšea, Gecana i Varlaja zajedno, a na izložbi će njihova djela biti složena tematski, tada se vidi koliko su sva četvorica bliska, barem u razdoblju koje zahvaća izložba, što je nekih šest godina oko 1920. Njih se prvim pojavljivanjem na Proljetnom salonu 1919. izdvajalo kao skupinu, a da se nikada do sada nijednom izložbom nije zahvatio širi presjek njihova rada, osim izložbe od prije pola stoljeća, gdje su bili samo crteži i grafike.

• Izlagali su su na Proljetnom salonu 1919., koji je detektirao trendove u umjetnosti. Postoji li danas usporediva manifestacija?

- Danas je drukčije vrijeme, ali se ipak na raznim skupnim izložbama može prepoznati što je in, što neku skupinu umjetnika povezuje. Istina je, međutim, da izložbe poput negdašnjih Salona nemaju više onu promotivnu snagu kao ranije, a što je i razumljivo s obzirom na drukčije uvjete rada, načine prezentacije, ali i tržišta. Na izložbama poput Proljetnog salona umjetnine su se kupovale pa se znalo dogoditi da se pola izloženih djela proda. Danas se jako malo djela suvremenih umjetnika kupuje. Ono što me osobito ne veseli, to je da nakon svake ovakve izložbe mnoga djela iz privatnih kolekcija mijenjaju vlasnike, da ozbiljno rađena retrospektiva nekog klasika, ili problemska kao ova, bude poput sajma na kojemu se odmjeravaju tržišne vrijednosti.

Pariške kavane i bordeli

• Poznato je prijateljstvo Gecana i Uzelca, pa Uzelca i Varlaja. Svi su prijatelji?

- Bili su prijatelji, radili su i izlagali skupa. Gecan i Uzelac su jedinstven slučaj velikog prijateljstva u našoj umjetnosti, no Uzelac je u nekim godinama bio blizak s Varlajem, s Trepšeom odlazi u Švicarsku, pa u Pariz.

• Do vaše izložbe Marijana Trepšea, opus ovog umjetnika nije bio izjednačen s ostalom četvoricom?

- I meni samome je Trepše bio najveće iznenađenje kada sam, radeći mu retrospektivu, cjelovito upoznao njegov rad. On je, međutim, u svojoj generaciji na početku izlaganja uživao visok ugled. Smatralo se da je blizak velikom uzoru te ratne generacije Miroslavu Kraljeviću. Kako je jedan od projekata na kojemu upravo radim Kraljevićeva retrospektiva, koja se u povodu stogodišnjice slikarove smrti otvara u prosincu u Modernoj galeriji, zanima me i što će nam ovaj veliki umjetnik danas reći kada ga se vidi u kontekstu njegovih sljedbenika kojima se bavim posljednjih dvadeset godina.

• Ovi umjetnici na svojim slikama iz elitnijeg društva s Kraljevićevih slika idu među polusvijet?

- Kraljević je također zadirao u polusvijet, no on je bio dandy, flaneur i njegov polusvijet nije u krugu zagrebačkih i praških krčmi, nego pariških kavana i bordela.

• Posebno ističete Kliniku. Koliko bi Gecanov opus bio drukčiji da nije bilo njegovog zarobljeništva?

- Ratno iskustvo, točnije zarobljeništvo, bilo je Gecanu nedvojbeno hendikep, no on je u tim teškim okolnostima crpio energiju koju je razvio nakon rata. Ciklus crteža tušem Klinika nastao je u Pragu 1919. i 1920. i već su suvremenici prepoznali u tim djelima visoke dosege i vrh našega ekspresionizma. Gecan je tu sublimirao sve što je ranije radio i novo što je otkrio u Pragu. U tim se crtežima prepoznaju neki mogući slikarski afiniteti, recimo Alfreda Kubina, kao i kazališni i osobito filmski.

Suradnja s Micićem

• Izlažete i portret Anke Vragović, Gecanove žene (ranije velike ljubavi Milana Steinera) te Anuške Micić, supruge Ljubomira Micića. Gecan počinje suradnju i s Micićevim Zenitom?

- Na izložbi je nekoliko portreta Gecanove supruge, te portret Anuške Micić. Zanimljivo je da je Anka Gecan u jednoj bilježnici, koju čuvaju slikarovi nasljednici, zabilježila kako je portret Micićeve supruge najbolji koji je Gecan ikada napravio. To je odlična slika koja se, inače, čuva u Narodnom muzeju u Beogradu. Gecan i Micić se susreću po Gecanovu povratku iz Praga i on radi ilustracije za Micićeve knjige, zatim početkom 1921. naslovnicu časopisa Zenit i ilustracije u prvim brojevima.

• Uzelac ima romansiranu biografiju, bio je ljubimac žena, divljak. Koliko je to važno za čitanje njegovih slika?

- Uzelčeva je biografija, dakako, iznimno važna i za razumijevanje njegove umjetnosti. Istina, treba razdvojiti elemente koji pripadaju folkloru, nekoj boemi na koju se slikar pozivao, od onoga što čini okosnicu njegove umjetnosti. No, u svemu tome ima zdravoga humusa za cjelovitu i dubinsku interpretaciju koju zaslužuje.