‘Uništili su ugled moje prabake! Guggenheim kolekciju su pretvorili u običnu galeriju. Želim je natrag!’

Peggy Guggenheim, poznata američka kolekcionarka, bogatašica i jedna od najosebujnijih ličnosti umjetničke scene 20. stoljeća, bila je, kažu, žena čelične volje koju je usmjerila u jedan jedini cilj: omogućiti ljudima da upoznaju i zavole modernu umjetnost. Svoj je san ostvarila početkom 50-ih otvaranjem vrata svoga doma u Veneciji, u velebnoj palači Venier dei Leoni na Canalu Grande gdje je smjestila impresivnu kolekciju umjetnina koju je sakupljala cijeli svoj život. Ovih dana, međutim, Peggy se okreće u grobu zbog svega što se događa poslije njezine smrti. Plemenita namjera da svoju umjetničku zbirku ova osebujna žena, bogatašica i boem, kći Benjamina Guggenheima koji je završio na dnu mora nakon potonuća Titanica, ostavi generacijama koje dolaze, pretvorila se u prvorazredni skandal s neizvjesnim epilogom.

Prekršena oporuka

Mir koji je kolekcija ove osebujne Amerikanke, s adresom u Veneciji, pronašla nakon njezine smrti 1979., zajedno s njezinim posmrtnim ostacima, u vrtu palače pretvorene u muzejsku instituciju, poremećen je doslovno preko noći. Na ulazu u muzej odnedavno pokraj njezina imena stavljena su brončana slova koja ukazuju da se u palaču uselio podstanar - Kolekcija Rudolfa B. i Hannelore B. Schulhof. Bila je to za njezine nasljednike, predvođene unukom Sandrom Rumneyjem, kap koja je prelila čašu i razlog za tužbu protiv Fundacije Solomon R. Guggenheim iz New Yorka, kojoj je Peggy oporučno ostavila venecijansku palaču zajedno sa zbirkom.

A sve je počelo kada su u svibnju 2013. godine neka djela iz kolekcije Peggy Guggenheim maknuta i smještena u spremište kako bi se dalo mjesta izložbi kolekcije Schulhof u trajanju od četiri mjeseca, od svibnja do rujna. Odmah su i imena kolekcionara postavljena na oba ulaza u muzej. Sedmero nasljednika, koji žive u Francuskoj, brzo je reagiralo i podnijelo tužbu na sudu u Parizu. Tuže Fundaciju Solomon R. Guggenheim da je ignorirala posljednju želju donatorice vezanu za kolekciju koja se sastoji pretežno od kubističkih, nadrealističkih i apstraktnih djela poslijeratnog razdoblja - da budu izložena u cijelosti i bez naknadnih dopuna.

Nasljednici kažu da je muzej uklonio približno polovinu umjetnina i dodao djela donirana od bračnog para Schulhof, roditelja Michaela P. Schulhofa, koji je danas jedan od članova Upravnog odbora njujorške Fundacije Solomon R. Guggenheim. Nasljednici traže opoziv donacije ako se postav muzeja ne vrati u prvobitno stanje. Isto tako traže da se imena novih donatora uklone, kao i djela iz njihove donacije. Obitelj se protivi i iznajmljivanju muzejskog vrta imućnim donatorima jer se time ugrožava mir Peggyna groba koji se tamo nalazi i gdje je pokopana zajedno sa “svojim bebama”, četrnaestero pasa. Naime, u neposrednoj blizini groba postavljena su djela drugih donatora, Patsy i Raymonda Nashera. “To više nije vrt za meditaciju ili ‘sveto mjesto’ posvećeno Peggy, to je sada jedno profano mjesto koje glorificira kolekcionare. To je postao vrt Nashera”, tvrde nasljednici.

Fundacija, s druge strane, uzvraća da itekako vodi računa o sjećanju na Peggy Guggenheim i da ona, kada se odlučila za donaciju, nije navela nikakve uvjete. To, kako tvrde nasljednici, nije točno te se pozivaju na njezino pismo koje je napisala 1969. godine svom rođaku Harryju Guggenheimu, tadašnjem predsjedniku newyorške Fundacije, u kojem iznosi svoje uvjete.

Šikaniranje obitelji

U tom pismu ona traži da se zbirka zadrži u cijelosti u palači. Išla je do tih detalja da je tražila da i njene naušnice ostanu u postavu. Fundacija opet tvrdi da ono što je Peggy tražila u pismu nema pravnog temelja jer svoju volju nije provela preko odvjetnika. Santiago Rumney, sin Peggyna unuka Sandra, koji je neko vrijeme radio u muzeju u Veneciji, upozorava da je to šikaniranje obitelji počelo s nekoliko incidenata, na primjer kada je članovima obitelji bio uskraćen ulazak na zabavu u povodu donacije Schulhof. Na kraju su ih jedva pustili da uđu u palaču, ali su se dvije strane držale podalje jedna od druge. “U Savjetu Fundacije Peggy Guggenheim nema njezinih nasljednika, i to je potrebno promijeniti. Želimo novi sastav Savjeta u kojemu će sjediti ljudi koji će se brinuti o umjetnosti, a ne samo biznismeni”, kaže Santiago Rumney.

Isplativa kolekcija

Sve se zapravo, tvrde nasljednici, vrti oko newyorške korporativne strategije koja uključuje agresivnu komercijalizaciju kolekcije. Tako je upravo lansirana i nova maskota kao suvenir, a riječ je o figuri od žutog vinila koja prikazuje jednog od voljenih pasa Peggy Guggenheim, pasmine Lhasa Apso, koji se zvao Cappuccino. Prodaje se za 140 eura, a Peggyn drugi praunuk Sindbad Rumney, dvadesetsedmogodišnji filmski redatelj, kaže da Fundacija apsolutno vodi cijelu kolekciju kao korporativnu tvrtku. “Suvenir je prikladniji za Disneyland. Tijekom života znala je otvoriti svoju kuću posve besplatno kako bi kolekcija bila pristupačna. Ona nije bila trgovac, već mecena. Nije htjela biti upletena u komercijalne stvari”, kaže Rumney.

Peggyn praunuk tvrdi da je Fundacija na taj način uništila dušu kolekcije, a najšokantnije u cijelom slučaju jest to što je kolekcija Schulhof predviđena da u venecijanskoj palači ostane za stalno. “Oni kompletno narušavaju volju moje prabake, i to je veliko razočaranje. Zapravo, što ovo sve znači: ako imaš dovoljno novca i imaš kolekciju umjetnina, možeš je izložiti u muzeju Peggy Guggenheim u Veneciji”.

Rumney dodaje da je izlaganje kolekcije Schulhof samo jedan od posljednjih primjera kako Fundacija Solomon R. Guggenheim stalno narušava želju i volju Peggy Guggenheim, podsjećajući da je obiteljsko nezadovoljstvo još ranije, tijekom devedesetih, rezultirano sporom, također u Francuskoj. Slučaj je odbačen, a Fundacija je postigla sporazum s obitelji u kojem stoji da će se ubuduće konzultirati s nasljednicima za važne odluke. “To nikad nisu učinili”, tvrdi Rumney.

Iskorištavanje groba

U tužbi koja je predana sudu u Parizu piše da je jedna od najgorih stvari u cijelom slučaju činjenica da je grobno mjesto postalo komercijalna zona. Iznajmljuje se tijekom cijele godine za privatne zabave. “Koristiti grob Peggy Guggenheim s namjerom da se privuku donatori ima cilj da se sve pretvori u biznis, a zapravo je riječ o narušavanju digniteta i osnovnih prava”, piše u tužbi.

Peggy Guggenheim živjela je u venecijanskoj palači posljednja tri desetljeća svog života i bila je jedna od posljednjih u Veneciji koja je imala svog privatnog gondoljera. Njeni roditelji bili su Aškenazi, majka Florette Seligman i otac Benjamin, koji su Peggy, kada je napunila dvadeset i jednu godinu, ostavili bogatstvo.

Prvo je radila u avangardnoj knjižnici, pa otišla u Pariz, da bi potom počela sakupljati umjetnine. Venecijansku palaču kupila je nakon što je kolekciju pokazala na Venecijanskom bijenalu 1948. Tada je i prvi put u Europi predstavila djela Jacksona Pollocka i Marka Rothka. U svom novom domu 1949. organizirala je izložbu skulptura u vrtu palače, a od 1951. otvara kolekciju za javnost.

Jedanaest godina kasnije Peggy je postala počasna građanka Venecije. Tim povodom odlučuje donirati svoju palaču i djela Fundaciji koju je osnovao njezin stric Solomon kako bi omogućio što bolje vođenje muzeja, smještenog od 1959. u poznatoj spiralnoj zgradi na Petoj aveniji, djelu slavnog arhitekta Franka Lloyda Wrighta.

Povratak u palaču

Peggy je umrla 1979. u osamdeset i prvoj godini, ostavivši za sobom impresivnu zbirku umjetnina. U zbirci su djela velikana poput Roberta Motherwella, Hansa Hoffmana, Clyfforda Stilla, Giacoma Balle, Renea Magritta, Picassa i Pollocka, kao i djela jednog od njezinih muževa Maxa Ernsta.

Tko je danas u pravu, procijenit će sud u Parizu. Nasljednici traže da se zbirka Peggy Guggenheim u cijelosti vrati u palaču, a da se vrt vrati u prvotno stanje. Isto tako, da se druge zbirke koje su naknadno postavljene uklone iz muzeja i vrtova. Fundacija Solomon R. Guggenheim iz New Yorka tvrdi da nasljednici nisu u pravu, da donatorica nije ništa uvjetovala te da su oni vjerno i stalno poštivali njezinu želju. Prije svega da se širi ljubav prema modernoj umjetnosti.