arhitekt ANDRIJA MUTNJAKOVIĆ

AUTOR KUĆE NA LISTI 'NAJRUŽNIJIH' NA SVIJETU Mislim da čovjek nije ništa gluplji od tratinčice

Pripadam katoličkoj crkvi, radim kao arhitekt škole za red salezijanaca… projektirao sam pet-šest njihovih zgrada. Pomodno je danas govoriti o Inteligentnom Dizajnu, a ja vjerujem u jednu golemu energiju koja održava svemir. Vjerujem u tu silnu energiju, koja je dizajnirana na neki način
 Boris Kovačev / CROPIX

Andrija Mutnjaković, arhitekt, scenograf, sanjar, autor kuće koja se redovito pojavljuje na listi “najružnijih“ na svijetu, ali svejedno svi koji dođu u Prištinu prije svega žele vidjeti Narodnu biblioteku. Rođen je 1929. godine, višestruko nagrađivan. Studio u Folnegovićevu naselju prostor je u kojem najradije boravi, praktički cijeli dan, u željenoj izolaciji, u “radu koji je za njega i odmor”. Na pitanje koliko u studiju ima knjiga, zamrmlja: “Četiri puta 12, dvadeset i četiri, trideset i šest, mmm, četrdeset… pa recimo osamdeset četvornih metara polica ispunjenih knjigama.”

Sluša klasiku.

- A, to je 3. program, slušam ga 40 godina, otkad postoji. Čak sam morao i promijeniti radioaparat, jer u jednom trenutku stari nije mogao, valjda se dogodio neki feler, birati taj program.

Kad vas zovu ‘fantastom’, ‘vizionarom’, ‘sanjarom’… osjećate li tu neki žalac ?

- Radim kako radim, i svejedno mi je što ljudi misle o mojim projektima. To je moja istina arhitekture, a hoće li je netko prihvatiti ili ne, time se ne zabrinjavam.

Istina arhitekture, zanimljivo.

- Jedna od definicija arhitekture jest da je ona otkrivanje istine, novog pogleda na svijet, jer arhitektura odražava stvarnost više nego ijedna druga djelatnost čovjeka. Recimo, arhitektura Hitlerova doba pokazuje jednu odbojnost, ruski konstruktivisti bili su u doba Oktobarske revolucije na vrhuncu promišljanja o arhitekturi, a kad je revolucija prešla u diktaturu, pojavila se arhitektura imitacije stilova. Renesansna arhitektura je izraz znanosti koja se u to vrijeme pojavila…

Prištinska Narodna biblioteka je kuća s kojom počinju i završavaju svi razgovori s vama i o vama.

- Prištinska biblioteka je kocka na kojoj se nalazi kupola. Niš’ nisam izmislio. To postoji već dvije tisuće godina u arhitekturi Bizanta: u Turskoj, na Kosovu, u Alžiru… kao osnovna jedinica za arhitekturu. Kupola se javlja kod džamije, kod srpskih pravoslavnih manastira, u hrvatskoj predromaničkoj arhitekturi, na kupoli Sv. Marka u Veneciji, ili Sv. Antunu u Padovi… U Francuskoj, Londonu, Washingtonu… Zenitalno osvjetljenje nisam ja izmislio.

Dobro, ne budite preskromni.

- Ja sam samo shvatio da bi u nekoj regiji kojoj je karakteristika kubni prostor s kupolom bilo dobro napraviti kompoziciju. Suvremenu, u slobodnoj tlocrtnoj formi koja nema egzaktne stranice, nego, gdje mi je trebalo, ja sam prištinskoj biblioteci dodao kocku, pet kocaka… A ni to nisam ja izmislio: strukturalizam, bionička forma arhitekture, slobodna forma… Ja sam to uspio oblikovati, da se napravi skladna cjelina koja interpretira i regiju i modernu arhitekturu.

Postmodernu?

- Neki arhitekti vole to i tako zvati.

No, vaša biblioteka s bijelim kupolama - koja je neke podsjećala i na albanske kapice, pa se i o tome vodila polemika, rugate li se to možda kome - u isto je vrijeme kuća koju svi koji dođu u Prištinu prvu pohode, a redovno figurira i na svjetskim popisima ‘najružnijih’ kuća. I tako do danas.

- Gledajte, 2014. godine bila je stota godišnjica Venecijanskog bijenala arhitekture. Za svaku su godinu označili što je karakterizira u arhitekturi. Za godinu 1982. to je prištinska biblioteka, kao ona koja je regionalno uspjela pretvoriti u suvremeni izraz. Godfey Thompson u svojoj kultnoj knjizi o građenju biblioteka, među devet svjetskih kao uzornu naveo je i prištinsku… A sad sam nedavno pročitao da je moja zgrada u cijeloj anketi o 30 najgorih kuća na svijetu čak i pobjednik!

Tu je i slavni Beaubourg…

- I Torre Velasca u Milanu… Eto, povremeno me prate i druge zgrade.

U Prištinu ste na prve dogovore, krajem 70-ih, išli u jeku velikih boginja koje su prestrašile Evropu. Jeste li se se bojali? Bili ste sami u vagonu…

- U cijelim spavaćim kolima! Pa bojao sam se, kako ne! Ali nisam dobio velike boginje nego svrab.

Kako je u to vrijeme, kad vi u nju unosite svoju ekstraordinarnu zgradu, izgledala Priština?

- Vrlo skromno. Gradić. Bez infrastrukture. Nije imao hotel, restoran. Imao je jedno prenoćište, a jednom kad nisam rezervirao na vrijeme, ostala je još samo jedna soba s devet kreveta. Uzeo sam svih devet, želio sam svoj mir. U sljedećih 13 godina rapidno se razvila, nevjerojatno. Išao sam svaki mjesec, 13 godina. I bio sam prije tri godine, opet jedan iznenađujući preobražaj. Mijenjali su i kupole, glavni izvor svjetlosti na biblioteci. Nisam siguran da je bilo potrebno.

No, sad se tu našla Fondacija Getty…

- Taj bogataš, Getty, napravio je galeriju i muzej arhitekture i pokupovao… čudo toga. Muzej ima 200 zaposlenih. Naš, zagrebački, koji ja vodim, ima 3-4 zaposlena. Izučavaju modernu arhitekturu. Ne boje se arhitekture! A Fondacija svake godine daje novac za obnovu nekoliko zgrada u svijetu. Među njima Le Corbusierovih, Mies van der Roheovih, a ove godine tu je i prištinska biblioteka. Član sam ekipe koja će to raditi. Dosad smo dobili 80.000 dolara, ali to je ‘ulazni’ novac, da bi se napravio elaborat. Upravo im šaljem digitalne nacrte biblioteke.

Vi ste Osječanin, Eseker.

- Ne baš pravi, moji su iz Stare Gradiške.

Posjećujete Osijek?

- Idem, često, tamo mi je brat. I donedavno majka, umrla je sa 104 godine. I radi poslova vezanih uz HAZU.

Osječka secesija… obožavate, volite, not your cup of tea?

- Osijek je jedini grad koji ima ulicu secesije. Beč nema. Beč ima kvalitetniju secesiju od Osijeka, ali nema ulicu. To je osječki fenomen, svi trgovci i bankari i tvorničari zajedno su dali arhitektima da je izgrade, vrlo kvalitetno. To je sociološki fenomen, ne samo arhitektonski. Grad se treba graditi kao grad, a ne kao kuća.

Što su vaši roditelji radili?

- Imali su gostionu u Osijeku. Obiteljsku gostionu bez ikakve druge posluge osim njih dvoje, skromnu, malu…

Dovoljnu da se možete školovati.

- Završiti gimnaziju. Onda je ‘49. ili ‘50. država zaključila da ne može živjeti bez birtije mojih roditelja, pa su je nacionalizirali, a ostali bez novca. No, ja sam u to vrijeme svirao tamburu po svatovima, u Zagrebu sam istovarivao drva i ugljen na Zapadnom kolodvoru, a nakon druge godine dobio sam stipendiju koja mi je omogućavala da relativno normalno studiram.

Čega se sjećate iz tog ranog Osijeka?

- Eksterijera. Ulica. Dvorišta s orahom. Ne sjećam se izgleda nijedne sobe iznutra. To je zato što se život, pogotovo dječački, odvijao vani, na ulici. Postojali su drvoredi s obje strane ulice. U sobi se spavalo i kuhalo. Život sasvim drugačiji nego današnje djece koja uglavnom žive u sobama. Čak smo i nastavu, tijekom Drugog svjetskog rata, imali u parku. Gimnazija je bila blizu Tvrđe, u kojoj su bili domobrani, koji su držali grad, a i ustaše. Skloništa su bila ukopana u zemlju, kad bismo čuli avione, bježali smo dolje. Godinu dana smo spavali u podrumu. I doista, jedan dan su Amerikanci bacili tepih bombi na grad, srušili sve vojne objekte… Ništa drukčije nije bilo ni tijekom Domovinskog rata.

Je li vama današnja minimalistička arhitektura dosadna?

- Kažu, less is more… ali arhitektura mora napraviti neko veselje! Ili gradu, ili čovjeku. Stvarati ambijent. On ne mora biti raskošan. Dalmatinski gradovi nisu raskošni, a prekrasni su. Pogreška kod razvitka današnjih gradova jest da se ne radi komponiranjem, nego adiranjem. Netko hoće napraviti robnu kuću, ured, pa si nađe parcelu i gradi. To je samo adiranje.

Napisali ste mnoge teorijske knjige iz arhitekture. Njima sigurno prethodi neka teorija čovjeka, humaniteta.

- Svakako! Čovjek je stvaralac, po mom razumijevanju. Bilo da održava vrstu, bilo da pokušava prilagoditi svijet sebi.

Čak i kad cijeli radni dan po stolu prevrće papire, a kad dođe kući gleda televiziju i čita, ako, petparačke knjige?

- A gledajte, prije je bio i rob, i kmet, i proleter … i stvaralac.

I sve je to jadan prošao da bi danas postao gledatelj ‘Farme’.

- Gledajte, imamo ovaca koje samo pasu travu, a i ovaca koje vode. Čovjek ima svoje voditelje u znanosti, poeziji, politici, ali ne znači da su oni koji samo pasu travu manje vrijedni. Među mravima nema manje i više vrijednog. Bez ijednog od njih - sve bi propalo.

Hm, zanimljiv spoj elitizma i egalitarizma.

- Raosovi junaci nikad ne kažu da su nekoga ‘prevarili’, nego da su ga ‘nadmudrili’. Profesor Galić je u vrijeme kad su kina bila jako popularna govorio da svaki dan, na izlazu iz kina, u gužvi, nekome nešto ukradu, ali to nije razlog da se zatvore kina. Valjda je i to da nekome izvučeš novčanik iz džepa kreacija…

Imate pregled nad zadnjih 60-ak godina arhitekture. Poznavali ste Dragu Galića, koji vas je jednom i spasio kad ste zasmetali politici, pa ste ste mu bili tehnički crtač za kuću na Svačićevu trgu.

- Točno. Kuća kao mreža puna lubenica.

Kod Drage Iblera ste išli na, recimo, postdiplomski, u Ibleschule.

- Ibler me nije naučio arhitekturi, jer nije volio crtati. Držao je olovku naopako, i pokazivao nam na nacrtu što valja, što ne valja. Ali, to nije bilo beskorisno, jer on je imao neku ideju kuće, pa bi nam rekao - dajte mi sad to nacrtajte, ili to niš’ ne valja, ili daj ovo malo razradi… Lijepe smo kuće isprojektirali. Hoću reći, Ibler me naučio misliti arhitekturu. Ni ja ne crtam arhitekturu. Najprije je moram vidjeti u glavi. A onda je idem prenijeti na papir.

Crtate kompjutorom?

- Ne. A znate kad su napravljeni prvi moji nacrti na kompjutoru?

Žao mi je...

- 1973. Bio je jedan jedini kompjutor u Jugoslaviji, imao ga je Elektrotehnički fakultet. Nacrti Starogradske vijećnice, sve one dvorane, zidovi, obloge zidova, stropovi… to je sve crtano kompjutorom. To su još bile bušene kartice…

Ali niste nastavili, nije vas privuklo.

- Ne. Ali ja nisam crtao ni tušem, ni perom. Osmislio bih kuću, napravio skice, i dao nekome vještom da nacrta. Tušem ili kompjutorom, svejedno.

Ibler je i kao osoba ostavljao dojam.

- Bio je bonvivan, pravi, kako se u romanima to zamišlja. Volio je to. On je bio fakultetski profesor, žena mu je imala antikvarijat u Švicarskoj…

O Ivanu Vitiću ste napisali prve tekstove.

- Da, u Čovjeku i prostoru. Kao arhitekta, pamtim ga po lepršavosti. Smatra se autorom cijelog Pionirskog grada, ali nije.Ali ta arhitektura kućica bila je nešto fantastično, po toj lakoći. Pisao sam o njegovoj školi i domu u Šibeniku, jer ugraditi renesansnu fasadu u onu okolinu, ukomponirati to, a da to ne vrijeđa, golemu je snaga i hrabrost. Kamena škola, s lukovima, i odjednom na njoj renesansna fasada.

Što je bilo s onom raskošnom zgradom, staništu za elitu, s visećim vrtovima na Trešnjevci, počela se graditi 2006. ?

E, to morate pitati investitora. Kad se počelo graditi, banka je prekinula kredit.

Kriza?

- Ne znam.

Dobro, arhitekti projektiraju, nećemo reći dizajniraju. Puno pišete, puno razmišljate. Mislite li da iza svijeta oko nas stoji Inteligentni Dizajn? Jeste li religiozni?

- Pripadam katoličkoj crkvi, radim kao arhitekt škole za red salezijanaca kao arhitekt… projektirao sam pet-šest njihovih zgrada. Pomodno je danas govoriti o Inteligentnom Dizajnu, a ja vjerujem u jednu golemu energiju koja održava svemir. A sad, postoji li dizajner te energije što je danas jako aktualan problem, ili se ona sam po sebi tako stvorila… Da, to je danas aktualna tema na temu Boga…

Vjerujem u tu silnu energije, koja je dizajnirana na neki način.

Praktični ste vjernik?

- Kad su svečanosti.

Što nas čeka kad ostavimo ovaj svijet?

- Naša djela, ono što smo ostavili čovječanstvu.

Razmišljate li o smrti?

- Ne. To je nešto što dolazi.

Što nam je donijela Europska unija?

- Jako dobro rješenje za Europu. Jedino kao Europska unija ona može opstati, može se oduprijeti... Žao mi je da u Europskoj uniji nije i Rusija. Mislim da bi tek tada Europa bila snažna. To i nije moja ideja, nego još Križanića i drugih, pa do svjetskih političara. Povremeno je Rusija bila zajedno i s Francuskom, Engleskom… Dakle, moguće je da to funkcionira. Mislim da Europa bez Rusije nema neku veliku budućnost. Koliko je to kontra današnje politike, ne znam, ali vi me pitate za moje mišljenje.

Baš vaše. No, Križanić....

- Premalo ga cijenimo. On je pokušao stvarati Europu na svoj način, kao svećenik, koji je išao u Rim i Rusiju, i uvjeravao moskovskog patrijarha da treba stvoriti jedinstvo. Smatra se da je prognan u Sibir, ali car mu je tamo dao vrhunsku plaću i mir da piše. I napisao je ekonomski i gospodarski program Rusije. Napisao je knjige o mogućnosti ujedinjenja crkava. Velika stvar u to vrijeme. A mi ga smatramo lutalicom…

Napravili ste nekoliko scenografija za kazalište.

- Najboljim svojim scenografijama smatram uređenje samih kazališta, na primjer Gavelle, koju sam cijelu iznutra obložio u cijevi. Prvo, da napravim vješalice za scenografiju, a drugo, imale su akustiku kao grčki amfiteatar gdje su bili ćupovi ispod sjedala, dakle prostor koji apsorbira zvuk. Mislio sam da će to biti total teatar, i na stropu sam izbušio rupe da se može nešto objesiti. Ali oni su to sve skinuli.

Je, turobna je Gavella. Dječje kazalište Trešnja?

- Interijer nije nikad realiziran. To je ono što nazivam svojom ‘scenografijom’. Izvana, napravio sam kazalište koje svako dijete prepoznaje kao svoje. Jedan moj prijatelj vodio je onamo kćerkicu od pet-šest godina koja je, kad je vidjela to šarenilo, upitala: Tata, a hoću smjeti skidati kolačiće? Najveći kompliment za arhitekta. Poentilistički izrađene ‘trešnje’ simbol su kvarta, Trešnjevke, i dječji. A donji zgrade, dio je najveći op art u Zagrebu, a i Europi, s tim staklenim prizmama. Kad auto prolazi pokraj nje, cijelo vrijeme igraju svjetla od auta.

Čula sam da vas je nedavno baš ovdje posjetio MoMA-in direktor za arhitekturu, jer u tom muzeju u New Yorku pripremaju izložbu arhitekture Jugoslavije, 1945. - 1990.

- Točno, a bili su i u Prištini… Ja sve nacrte imam, dogovorili smo da im pošaljem. Naznačili su da bi htjeli otkupiti nacrte… Vidjet ćemo.

Budućnost arhitekture?

- Volio bih nešto reći o kinetičkoj arhitekturi, kojom se i sam bavim. Napravio sam, recimo, za Venecijanski bijenale projekt paviljona koji se otvara poput cvijeta. Ideja kinetike isto nije moja, ja sam je pokupio od tratinčice koja ima latice koje, kad padne mrak ili kiša, zatvori da zaštiti svoj rodni dio. Mislim da čovjek nije ništa gluplji od tratinčice. Po tom je nastala ideja crkve, za Split, ili ideja ‘domobila’, stambene vile rađene za Hollywood, koja se može uvući u sebe ili uvući sebe u pejsaž, kako hoćete.

Nije nijedan izveden?

- Nije, ali ja mislim da će se arhitektura riješiti građenja, i zidanja, i da će postati stroj, robotika. Ja ću sad raditi pet-šest projekata na tu temu. Oxford ima svjetski Dictionary of Architecture, gdje je zastupljeno 4000 godina arhitekture, i u njemu je uvrštena moja knjiga, ‘Kinetička arhitektura’, koju sam sam i objavio. To je literatura za kinetiku u svjetskim razmjerima. Ali, kako će vaši čitatelji imati sliku o svemu tome?

Pa, računamo da čitateljima treba nekoliko sekundi da nađu slike na Googleu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
22. prosinac 2024 10:20