PIŠE TOMISLAV ČADEŽ

DNEVNIK SAMOIZOLIRANOG INTELEKTUALCA Oduvijek se isplatilo biti uhljeb

Samuel Pepys

Pandemija koronavirusa jenjava u cijeloj, politički gledano, zapadnoj Europi, osim u Velikoj Britaniji i Švedskoj, gdje se i dalje dnevno registriraju hiljade novih koronaša.

Pouzdana internetska stranica Worldometers bilježi da je do 5. lipnja u svijetu najviše ljudi umrlo, na milijun stanovnika, u Belgiji, 826, a druga je Velika Britanija, sa 588 umrlih, od većih država. No u Belgiji epidemija staje, a u Britaniji i dalje napreduje.

Najviše je stradala Engleska, a u njoj – London.

BBC javlja da je Covid-19 u svega četiri tjedna, od kraja ožujka pa do 24. travnja, pobio u Londonu više ljudi nego što ih je pobio Luftwaffe za najgorih četiri tjedna njemačkih bombardiranja grada 1940. - 1941.

Otkako je Londona, kao velika, prenapučena grada, on je i prvak u epidemijama. Nema te zarazne bolesti koja ga nije opustošila. Neke danas posve nepoznate.

Fernand Braudel bilježi u “Strukturama svakidašnjice” da je Englesku od 1486. do 1551. pustošila danas iščezla bolest, engleska znojna groznica. Pet velikih epidemija je buknulo i svaka u Londonu. Pisali smo o kugi u Shakespeareovo doba. Najgore je bilo 1563. i 1603., kad je pomrla četvrtina stanovnika Londona. Harale su tad i druge zarazne bolesti, osobito velike boginje i sifilis.

Jednako strašna bijaše i posljednja velika londonska kuga, koja je, kao i ona u Shakespeareovo doba, odnijela četvrtinu stanovništva, godine 1664. i 1665.

Shakespeare se nije bavio kugom kao posebnom temom, najbliži je tom u “Romeu i Juliji”, gdje je kuga, zapravo, neizravan uzrok smrti dvoje zaljubljenih, a spominje je i u “Oluji”, “Timonu Atenjaninu”, “Kralju Learu”. Dnevničkih zapisa, proze ili pjesama nema. Međutim, za kugu iz 1664. i 1665. imamo dva dragocjena prozna izvora. Prvi je “Izvještaj o godini kuge” (A Journal of the Plague Year) Daniela Defoea, objavljen 1722. Posrijedi je zapravo roman, a ne objektivna kronika, u kojemu pisac “Robinsona Crusoea” evocira stravu koja se širila gradom.

Mnogo je zapravo informativniji kao svjedok širih društvenih okolnosti “Dnevnik” Samuela Pepys​a, odnosno njegovi djelići. Taj visoki činovnik britanske mornarice upravo je manijakalno, doslovno svaki dan, vodio dnevnik od godine 1660 do 1669. Pisao je posebnim stenografskim pismom, potajno, stoga slobodan da iznosi razne pikanterije: vara ženu rutinski, mito prima rutinski, spletkari, trača, a kuga ga je bila, dakako, posebno uplašila.

Jednom je i periku odbio primiti novu jer se plašio da nije napravljena od kose zaraženog pokojnika. Šmrkao je duhan da se raskuži, Londonom gore vatre (u nadi da će raskužiti zrak), sprovodi idu, zvona brenče, isprva jedino noću, kako je priličilo, poslije u svako doba, sirotinju nema tko ni pobrojati ni pokopati, kuće zaraženih obilježene crvenim križem, bogataši bježe iz grada a Pepys godinu zaključuje prilično samozadovoljno: em je zdrav, em se obogatio kao nikad.

Oduvijek se isplatilo biti uhljeb, rekli bismo danas.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 03:27