DNEVNIK SAMOIZOLIRANOG INTELEKTUALCA 'Slušajte glazbu! Hrvatska je utihnula u tišinu koja je podnošljiva samo ako nije stalna...'

Hrvatska je utonula u tišinu. Nikad manje zvukova, nikad manje riječi i nikad manje – glazbe. Glazba zacijelo ne širi viruse a tišina može biti zaglušna. Glazba krijepi i biljke, a kamo li neće ljude.

Čitam ovih dana razne savjete raznih stručnjaka kako podnijeti izolaciju i kako se naviknuti na boravak u skučenom prostoru. I nitko da spomene glazbu. A barem je ona danas u najvećemu dijelu dostupna svima, sviju vrsta. Ljudi, slušajte glazbu, bilo kakvu, bilo koju, tišina je podnošljiva jedino ako nije stalna. Žagor televizijskog aparata, iz kojega povremeno dopire, ne može je zamijeniti.

Utihnule su i ptice

Utihnuli su i zvukovi automobila, tramvaja, autobusa, a ljudi na ulici uglavnom – šute. Već tjednima nisam čuo da netko viče, već tjednima nisam vidio susreo čovjeka koji glasno priča u mobitel, već tjednima nitko ni za kim nije štogod doviknuo.

Utihnula su i gradilišta, stadioni, dvorane sportske, kina, kazališta, utihle su i crkve, skupštine, parlamenti, filmski setovi, planinarski domovi i kolodvori, a čak niti top sa Griča više ne puca točno u podne u glavnome gradu, da ne preplaši ionako preplašene Zagrepčane. U Zagrebu su, čini se, čak i ptice u Maksimiru utihnule, pa čak i sve životinje u zoološkom vrtu.

Sprovodi, za koje se nadamo da se neće odviše umnožiti, također protječu u tišini. Čovjek pomisli da se i djeca ovih dana rađaju nijema.

Nema zvukova niti sa slavlja, rođendana, vjenčanja, svaka se zvučna kulisa raspala, danas svaki događaj, ako ga i ima, proizvodi – tišinu.

Jedini stalan zvuk u zagrebačkom središtu, sve češći, dominantan, jest glasanje sirena vozila hitne pomoći. Prevoze kovidaše u Infektivnu kliniku, sve češće zavijaju Medveščakom poput kakvog napuštenog psa.

Pametni telefon kao najbolji prijatelj

Svijet kao da je stao, pritajio se, u grču neverbalnom traje i pokriva se tišinom. Kao da je zabrana tjelesnog dodira među ljudima, onemogućila i svaku drugu njihovu komunikaciju.

Velika većina ljudi preselila je, čini se, život u programiranu tišinu, okuženu neprestanim svjetlucanjem zaslona pametnog telefona.

Pametni telefon postao je najbolji čovjekov prijatelj. Pristup društvenim mrežama koji omogućuje, zamijenio je svaki drugi "pristup". No i njega ljudi najmanje koriste da slušaju glazbu. Većinom se tipka, tipka, prosljeđuje razne sličice i kratke snimke bilo čega i ničega, pregledava se sve i svašta, a sve u tišini.

Koliko će ona potrajati, ne znamo, ali makar ta tišina eto u nas ne odjekuje zlokobno. Takvom je doživljavam. Ozbiljna je, dugoročno štetna, sve nas je obuzela, ali ne osjećam da je uvod u veliko naricanje.