DRAMA U POMPEJIMA Ruše li ih njihovi čuvari?

Dilema nije hamletovska nego pometovska: nastaju li sve češće štete koje se bilježe na iskopinama Pompeja zato što nema dovoljno čuvara, pa turisti trgaju i kradu neometano, ili zato što sami čuvari nanose takozvane mikro-štete kako bi dokazali da ih je malo i iznudili nova zapošljavanja? Ili istine ima i u jednoj i u drugoj pretpostavci?

U Italiji se već događalo da su ljeti šume potpaljivali radnici inače nezaposleni, ali s vremena na vrijeme angažirani na ponovnom pošumljavanju spaljenih šumskih terena. Na taj način su “čuvali” oko 30.000 sezonskih radnih mjesta kojih ne bi bilo da nema ljetnih požara.

Ugrožena baština

Je li ista logika na snazi u Pompejima, neusporedivoj svjetskoj kulturnoj baštini, ionako već ugroženoj atmosferilijama, a mjestimice i pogrešno koncipiranim rekonstrukcijama, u kraju sa snažnom koncentracijom mjesne mafijaške organizacije camorre?

Dokaza nema, nitko nije uhvaćen in flagranti, ali sumnje cirkuliraju i viju se nad davno poharanim gradom umjesto vulkanskog dima, kojega nema od 1944 - pa se stručnjaci pitaju kako će se Vezuv probuditi nakon tako dugog spavanja, hoće li samo rigati bijes podzemnih sila, ili će opet eksplodirati, kao i triput otkako ljudi nekako pamte - a plinijska piroklastička eksplozija je 79 podavila silnu čeljad i zatrpala dva tada cvatuća grada, Herkulanum i Pompeje.

Na području koje bi bilo prvo na udaru plinijske katastrofe danas živi oko dva milijuna ljudi…

Posljednja uistinu nepopravljiva šteta datira iz 2011. Tada se srušila Schola armaturarum iuventis pompeiani poznata i kao “Gladijatorski dom”, zgrada u Pompejima u kojoj su mjesni mladići vježbali oružanu borbu i koja je iznutra bila oslikana jedinstvenim freskama. Neposredan uzrok kraha te dvokatnice bila je infiltracija vode od obilnih kiša koje su natopile Italiju, izazivajući teške poplave u nekim njezinim dijelovima.

Kriva je kiša

Posredan uzrok bila je metoda konzervacije primijenjena poslije Drugoga svjetskog rata, kada se smatralo da je najpraktičnije pokriti pompejanske konstrukcije armiranobetonskom dekom. Spojiti dva materijala koji različito reagiraju na oscilacije temperature i vlage znači izložiti ih naprezanju koje će kad-tad izazvati zamor materijala

Male štete se bilježe gotovo danomice, tako da novine o tome više i ne javljaju.

U studenome je popustio dio štukature u bazenu Kuće brončanog bičića, a gotovo istodobno se smrvio dio vanjskog zida Središnjih termi, dug dva metra i visok metar. Krivnja je do kiša, kažu u Nadzorništvu. I podsjećaju da su zgrade stare oko 2000 godina, da su više od 100 godina izložene atmosferilijama, a da nisu građene da bi toliko izdržale.

Nešto oštete i turisti: prije mjesec dana uhvaćen je ljubitelj kulture iz Gruzije koji je odlomio tri fragmenta s mozaika u tek lani otvorenoj Triptolemovoj kući, jer je htio kući donijeti suvenir.

Naravno, funkcioniraju i profesionalni lopovi. Protiv njih su svojedobno “angažirali” nekoliko napuljskih mastifa da pojačaju noćne smjene, ali se pokazalo da su se psićima osladile lokalne ovce, pa su ih morali eliminirati. Država je kupila i skup alarmni uređaj, toliko savršen i osjetljiv, da je urlao i dizao policiju na noge svaki put kad bi prošao vlak, i tako 200-300 puta na dan, pa su ga demontirali. Dosad se najefikasnijom pokazala praznovjerica: “Strada svatko tko odnese išta iz razvalina Pompeja!” Napuljski dnevnik Il Mattino objavio je prije četiri godine, pod pitoresknim naslovom “Prokletstvo ukradenih iskopina”, da u tamošnji Zavod za zaštitu spomenika pristižu paketi i paketići s ukradenim fragmentima, čak i kamenčićima, anonimni, ali nerijetko s pismima isprike.

To nije zaustavilo štete.

Čuvari tvrde da je najlakše svaljivati krivicu na njih. Da ih je malo. Ima ih 168, zarađuju mjesečno neto oko 1200 eura (više od 9000 kuna), rade u smjenama pokrivajući i dane i noći, ali nakon noćne smjene imaju 48 sati odmora, pa aritmetika pokazuje da rade u prosjeku 24 sata sedmično (spram ustavnih 40).

Veliki planovi

Činilo se da je stranica okrenuta kada su Italija i Evropska unija za trogodište 2013-2015 koncentrirale 105 milijuna eura za projekt Veliki Pompeji, čiji je jurišni odred šačica sastavljena od 22 mladih stručnjakinja i stručnjaka, uglavnom arheologa i arhitekata, koji su krenuli (napokon) snimiti stanje i (također napokon) popravljati i konzervirati u širokim razmjerima.

Talijanska vlada smatra da treba ubrzati realizaciju projekta Veliki Pompeji, pa i zapošljavanjem novog personala - ali ne prvenstveno nekvalificiranih čuvara iz okolice, s visokom stopom nezaposlenosti. Ministar kulture Dario Franceschini kani zaposliti još 20 projektanata, jer je ocijenio da ne kasni samo realizacija, nego je u zakašnjenju i samo projektiranje.

Ima ih koji optužuju i samo Ministarstvo, odnosno njegovo zaštitarsko Nadzorništvo u Napulju. Tvrde da je ono olako dozvolilo izgradnju novoga trgovačkog centra na samo nekoliko stotina metara od iskopina, na području koje nije istraženo, ali gdje su sonde pokazale postojanje važnih spomenika pod zemljom. Sada su nad tim tone cementa - tko bi dao novac za otkup i rušenje centra, kad novca nema ni za iskapanje?

Slučaj Solina

Tako su se pod novim asfaltom našli i ostaci salonitanske luke, tako se još od vremena don Frane ne nalazi novca da se do kraja otkopa Trpimirova bazilika u Solinu (na Rižinicama, uz Ilijino vrilo - nije u blizini i Perun štovan?) gdje je najranije zasvjedočeno ime Hrvata. Tek da se ne uzoholimo pomislivši kako su Talijani gori…

RUPA BEZ DNA Enormni troškovi sanacije

Pompeji su sa svojih oko 12.000 stanovnika bili manji grad u Rimskom Carstvu, kakvih je bilo na desetke (ta i Salona je imala oko 60.000). Zadesio ih je jedinstven udes: pokrio ih je pepeo piroklastične erupcije Vezuva (79) i sačuvao kakvi su bili u trenu te katastrofe. Ali i takav mali grad, sa svojih 66 hektara površine (od kojih su 44 otkopana i dostupna za razgledanje), sada je golemo nalazište, u usporedbi s drugima: ima oko 1500 zgrada, među kojima su i višekatnice, do 3000 četvornih metara razvijene površine; samih mozaika je oko 2000 metara četvornih, zidovi imaju volumen od oko dva milijuna prostornih metara i površinu od oko 240.000 četvornih metara, od kojih je oko 20.000 pokriveno žbukom a čak 17.000 freskama.

Posrijedi su zgrade sagrađene prije gotovo 2000 godina, ali ne da budu vjekovni spomenici, a dobar dio njih je posljednjih 200-250 godina izložen djelovanju atmosferilija. Za usporedbu: rimska Radionica sv. Petra, uspostavljena za izgradnju Vatikanske bazilike, nije prestala raditi do danas, jer nema dana da ne treba nešto učiniti na održavanju te goleme građevine, ali ipak samo jedne. U Pompejima, kad bi se godišnje renoviralo petnaestak kuća, trebalo bi stoljeće da ista kuća opet dođe na red - a takvim ritmom održavanja nastradale bi i novogradnje. Zna svatko tko ima svoju kuću da je to neprestani trošak - nekmoli 1500 prastarih kuća.