‘TIMBUKTU’ Film koji izruguje džihadističku kulturu, ona je u njemu samo ‘mekdonaldizirani’ islam

Prvih dana ove godine, i svijet i Hrvatska imali su prilike (ne prvi put) vidjeti koliko je u kolonijalnoj podjeli medijske i političke pažnje nejednaka vrijednost onog što bi trebalo biti jednako vrijedno - a to je ljudski život.

Užasno krvoproliće i smrt 12 ljudi u napadu na pariške novine Charlie Hebdo pobudile su pažnju svih medija svijeta, i potakle marš solidarnosti u kojem su sudjelovale desetine političara svijeta, uključujući i političare iz zemalja u kojima se novinare progoni (na što je ovih dana upozorio i svjetski PEN). Istodobno, poput malog, uzgrednog “blipa” na radaru prošao je jedan drugi masakr koji se dogodio gotovo istodobno, ali na mjestu manje atraktivnom od dobrog pariškog arrondissementa.

Južni rub Sahare

Riječ je dakako o masakru u nigerijskom gradiću Baga, gdje je jedan drugi odvjetak salafističkog džihadizma - Boko Haram - pobio lokalne stanovnike koji su bili krivi jer su ustrajavali na “tuđinskom” običaju da djecu šalju u školu. Po jednim izvorima, u gradu Baga ubijeno je 2000 ljudi, po službenim izvorima oko 180, no taj broj - višestruko veći od pariškog - nije se dogodio na tako važnom mjestu, u središtu jedne od metropola svijeta i u srcu jedne od najutjecajnijih zapadnih kultura. Dogodio se na mjestu na koje ne navraćaju često zapadni dopisnici i tv kamere, na jednom od onih mjesta koja tek pokatkad rasvijetli kamera. I to najčešće- ona filmska.

Film (dokumentarni ili igrani, ali svakako - autorski) postao je oruđe kojim se alarmira javnost i ukazuje na ružne stvari koje inače ne stanu na prelom novinskog deska. Ako se zlodjelo u mom dvorištu i nije dogodilo u Parizu, film o tom zlodjelu možda će igrati u Parizu: to je logika kojom suvremeni film nadopunjuje novinarstvo.

Boko Haram samo je jedna od niza salafitskih, vehabijskih džihadističkih frakcija koje su proteklih godina proširile teritorij utjecaja u zemljama južnog ruba Sahare, kao što su Mali, Niger, Nigerija i Čad.

Francuski novac

Taj prostor - Sahel - prostor je iznimnog siromaštva koji se pretvorio u lateralnu žrtvu zapadnjačkog načina života, jer je globalno zagrijavanje uzrokovalo sušu, isušivanje jezera, širenje pustinje i krah tradicionalne ekonomije. A ona druga “globalizacija” - islamsko-radikalna - tamo je izvezla cijeli niz radikalnih gerilskih skupina. Boko Haram je jedna od njih. Jedna druga - Ansar Dine - djeluje u obližnjem Maliju. Ta skupina i sama je ušla zakratko u prelom zapadnih novina kad je tijekom 2012/13 zauzela vlast u središnjim dijelovima Malija, među ostalim i u Timbuktuu, povijesnom gradu pod zaštitom UNESCO-a. Tamo su “revolucionari” zakratko uveli šerijatsku republiku pod gerilskim suverenitetom koju su zajedno razbili francuski i malijski vojnici u siječnju 2013. Upravo taj mini-rat i formalni je povod što ISIL danas Francusku tretira kao ratnog neprijatelja. A taj malo poznati rat ostao bi i dalje malo poznat da nije jednog zapaženog filma koji sada - u svjetlu krvoprolića u Parizu i Bagi - najednom postaje nanovo aktualan. Riječ je o filmu “Timbuktu” malijskog režisera Abederrahmanea Sissakoa koji je koncem jeseni igrao je u Zagrebu u okviru Human Rights filmskog festivala, a ovih je dana dodatno dospio pod svjetlo reflektora. Članovi američke filmske akademije su ga, naime, neočekivano izabrali među pet nominiranih za Oscara za strani film.

Zapadna subsaharska Afrika (pogotovo Nigerija, Mali i Burkina Faso) filmski su najrazvijeniji dio Afrike, koji ima svoju komercijalnu industriju (nigerijski tzv. Nollywood), ali i svoje art-krilo. To art-krilo na neki je način nastalo iz spoja sovjetskih filmskih škola i francuskog novca. Dobar dio režisera obrazovao se u okviru internacionalističke kulturne razmjene na istočnoeuropskim komunističkim akademijama, a filmove snima ponajviše novcem koji francusko ministarstvo vanjskih poslova ulaže u širenje frankofonije i francuskog utjecaja. Čedo tog spoja je i Malijac Abderrahmane Sissako (1961), režiser koji je filmsku naobrazbu stekao na moskovskoj državnoj filmskoj akademiji VGIK, da bi se ranih devedesetih skrasio u Francuskoj te počeo snimati dokumentarce i videoradove za galerije. Filmski se u punoj mjeri afirmirao 2006. političkim filmom “Bamako” u kojem glumi i holivudska zvijezda Danny Glover, a koji se temelji na neobičnoj dosjetci. U jednom dvorištu u glavnom gradu Malija mještani organiziraju “suđenje” MMF-u i Svjetskoj banci. U prašnjavoj “sudnici” u koju su susjedi donijeli svoje stolice izlažu se obrana i optužnica, a optužnica počiva na tvrdnji da su globalne ekonomske institucije izložile afrički agrar nelojalnoj konkurenciji i potpirile gospodarski jaz.

Zbivanja u ‘tunguziji’

U “Timbuktuu”, Sissako se bavi džihadističkom okupacijom Timbuktua u razdoblju 2012/13. Sissako prati zbivanja u samom gradu te usporedo slijedi priču o tuareškoj stočarskoj obitelji, familiji dobrih i uzajamno privrženih ljudi, koji ulaze u sukob s lokalnim ribarima te nastoje izbjeći uplitanje s lokalnim islamističkim milicijama.

Oba Sissakova filma nose naslov po mjestu radnje, no u “Timbuktuu” taj je toponim pogotovo kulturološki obilježen. Za većinu zapadnjaka, “Timbuktu” ima značenje kao za Hrvate “tunguzija” - dakle, neko daleko, zabačeno mjesto koja kao da i ne postoji. Za Zapadnjake, Timbuktu je 400 godina bio mitsko mjesto, grad bogatstva i raskoši koji nitko nije vidio. Putopisac i španjolski rob Leon Afrički u 16. stoljeću ga je opisivao kao grad sa zlatnim kupolama i pločnicima. Timbuktu je najznačajniji povijesni grad subsaharske Afrike, grad sa zaštićenom povijesnom jezgrom koja seže do 13. stoljeća, četiri džamije i nizom zgrada pod zaštitom UNESCO-a.

Ujedno, to je i značajno mjesto islamske duhovnosti, grad u kojem se čuva neprocjenjiva zbirka islamskih rukopisa, u kojem postoji niz grobova muslimanskih duhovnika i sufija, te hodočasnička mjesta.

Zabrane za mlade

Paradoks je da su se za vrijeme kratkotrajne vlasti Ansar Dine upravo ta mjesta islamske duhovnosti našla na udaru novih vlasti. Džihadisti su takve kultove držali “idolopoklonstvom“, zapalili su institut u kojem su se čuvali rukopisi (oni sami su bili na vrijeme evakuirani) te obili vrata Sidi Yahya mauzoleja, džamije uz grob slavnog sufija, vrata koja se po lokalnoj duhovnoj predaji neće otvoriti do svršetka svijeta. Ukratko, vahabisti su se u Zapadnoj Africi ponašali kao tipična revolucionarna ideologija kojoj ni jedna tradicija - pa ni ona vlastite religije - nije mila. Upravo taj kontrast - kontrast prave, organske i tradicijski utemeljene duhovnosti, te revolucionarnog kvazi-islama s večernjeg tečaja - kontrast je na kojem Sissako gradi film.

Revolucionarna vlast u Timbuktuu će, čim zasjedne, vrlo brzo zabraniti štošta, ponajviše “sve što vole mladi”. Zabranjeni su nogomet, muzika, pušenje, otkriveni udovi, radio i tv. Pri tom Sissako uživa redati apsurdna proturječja novog puritanizma. Žene su obvezne nositi rukavice - ali, kako će peškaruše prodavati ribu u rukavicama? Zabranjena je tradicijska glazba, čak i duhovni napjevi, ali pripadnici milicije zato imaju muzičke tonove kad im zvoni mobitel. Premda je nogomet zabranjen, pripadnici nove vlasti satima se prepiru je li bolji Messi ili Ronaldo. U jednoj lijepoj, poetičnoj sceni lokalni mulci zaobilaze zabranu tako što igraju nogomet sa zamišljenom loptom, trče po livadi, štopaju, driblaju i pucaju bez lopte, što se pretvara u neki čudni, gracilni metafizički balet. Same džihadiste Sissako prikazuje kao heterogenu grupu smušenjaka bez identiteta, sabranih s koca i konopca.

Elementi crne komedije

Dio su saharski Tuarezi, dio Arapi, dio govori lokalni jezik, a jedan je londonski reper koji govori katastrofalan arapski. Uzajamno se toliko teško sporazumijevaju da su na koncu prinuđeni razgovarati na jeziku mrske neprijateljske civilizacije - engleskom. Najveći im je protivnik - pak - lokalni muslimanski duhovnik koji im ne dopušta da oskvrnu džamiju i koji čuva rukopise.

Premda se iz napisanih vidi da “Timbuktu” ima elemenata crne komedije, Sissakov film nipošto nije komedija. Film poprima mnogo sumorniji ton kad prikazuje praksu seksualnog podčinjavanja koju nameće nova vlast. “Puritanstvo” novog režima na koncu se pretvara u svojevrsnu seksualnu “samoposlugu” u kojoj islamistički borac može probrati i silom uzeti za ženu svaku curu koja mu se svidi, a pri tom im je glavna zapreka - svećenik. Sissako i ovdje kontrastira revolucionarni nered gerilskih vlasti te tradicijske vrijednosti koje glorificira. Glavni su mu junaci stočarski tuareški par (Toulou Kiki, te Ibrahim Ahmed, inače muzičar s umjetničkim imenom Pino) koji živi skromno, predano i harmonično na rubu pustinje - a upravo će tu idealiziranu, harmoničnu, no siromašnu, gotovo “betlehemsku” obitelj razoriti oni koji se navodno bore za - obnovu tradicije.

Sekularno i duhovno

“Timbuktu” nije film bez mana, fali mu dotjeraniji svršetak i više pripovjednog reda, no riječ je o filmu koji nam pruža slojevit i dojmljiv uvid u - kako se obično veli - “krizno žarište” koje je posljednjih godina opet iskočilo na novinske stupce. Tematizirajući uspon džihadističkih milicija na sjevernom rubu subsaharske Afrike, Sissako zanimljivo provocira naše predodžbe o tradicionalnom i revolucionarnom, sekularnom i duhovnom. On baca sasvim novo svjetlo na džihadističku kulturu izniklu oko ISIL-a, prikazujući je kao svojevrsni “mekdonaldizirani” islam, globalističku patvorinu lišenu identiteta, površnu, globalističku i posvuda jednaku plitku, sasvim nalik religijskoj verziji pića s mjehurićima.

Posljednjih godina, glasači za Oscare sve su skloniji političkim filmovima kroz koje progovaraju lokalne namučene zajednice, poput BiH, Afganistana ili Palestine. Hoće li - u toj niski - do Oscara doći i Mauritanija i Mali? Dogodi li se to, bit će to tek drugi Oscar za subsaharsku Afriku, s tim da je prvog (2005. za “Tsotsi”) osvojio - bijelac, Južnoafrikanac Gavin Hood.