‘Ak mi je negde zapisano da moram dobit tu koronu, ja bih volio dobit ju što prije‘

Filip Šovagović je izvanredna osoba: izvrstan pisac, sjajan glumac, pjesnik u usponu, vješt redatelj, skladan skladatelj, talentiran gitarist, beskrajno duhovit, radosno komunikativan. Iskren. Njegovo slavno kazalište, Gavella, stradalo je u potresu, obnavljat će se još dugo. Zaljubljen je u izvrsnu glumicu Ninu Violić i ona u njega. Žive zajedno u Mesničkoj ulici.

Sin je velikog Fabijana Šovagovića brat je glumice Anje Šovagović Despot, šogor Dragana Despota. Ima bradu, naočale, frče cigarete škijom. Puši. Zdrav je. Sretan je. Radi neprestano. Ima kćer Klaru, Nina kćer Rozu. Napravio je ogroman niz zapamćenih kazališnih, filmskih i televizijskih uloga. Puno nagrada, naravno. Čovjek koji misli i radi. Filip Šovagović.

- Svako jutro se pokušavam nekak' resetirati pa da ne mislim ni o čemu. Ali, ne uspijevam.

Zadnjih pola godine…

- Meni su jako povezani virus i potres. Početak lockdowna mi je bio zanimljiv, jer sam bio prisiljen odmoriti se, izbaciti te neke uobičajene gužve jednog glumca tako da mi je to, zapravo - pasalo. Nakon potresa se opet sve vratilo u gužvu. Nastojao sam pronaći neke svoje sposobnosti rješavanja problema. Stan je statički ostao u redu, ali su na zgradi pali bočni zidovi, dimnjaci još čekaju, pa novi tip bojlera… To me sve čeka. Trudio sam se prilagoditi toj novoj bolesti, razmatrao sam što mi to jedemo, što kupujemo…

Dobra stvar u koroni bila je da smo počeli razmišljati o spavanju i prehrani. Uz to ne ideš van, šetaš psa Zigija, počeli smo nabavljati neku domaću hranu. Zigiju smo beskrajno zahvalni jer smo na cesti imali alibi zakaj smo uopće vani. Onda potres koji me potpuno izbacio iz racionalnog života. Treslo se dosta kod nas pri vrhu Mesničke. Znate, ja sam tip koji se ne zna odmarati. Uspio sam završiti neke stvari koje sam dugo godina vukao sa sobom. Kreativnost mi nije stradala.

Dolazi spasonosna vakcina…

- Pa, ne znam. Ne znam koja je to procedura. Moraš se jedan dan probuditi, doći u bolnicu i dobiti oksfordsku vakcinu?

Održavate li tijelo?

- Vježbam, vježbam. Hodam manje, ali vozim bicikl. Pravi bajk. Sad sam u fazi da pazim na položaj guvernala bajka, sica, taj raspored težina u vožnji. Došao sam do spoznaje da mi je bitno da samo ne sjedim na bajku nego da se oslanjam na njega pa da težinu prebacujem na ruke i na noge. Dakle, ne vozim za razonodu, nego vježbam na bajku. Vježbam cijelo tijelo u vožnji. Ne 'kruzam' nego sam na treningu.

Idete li do vrha Mesničke na biciklu?

- Ne. Idem samo do Starog fijakera. Ne forsiram dalje. Uspon je velik. Možda bih uspio, ali… jasno mi je koliko imam godina.

Koliko?

- 54. Sad sam pred penziju.

Ma daj… U snazi ste. Dobro izgledate, malko se tek, iz profila, zapaža vaš trbuščić…

- To su krivi i zaslužni Navojec i Mlikota. Navojec je imao rođendan pa mu je stari poslao prase iz Bjelovara. Mlikota je donio deset kila pašticade. Pa se to jede pet dana. No, idem ja u Vukovinu, to je deset kilometara iza Velike Gorice, tam se moj Stari bio odselio krajem osamdesetih godina. Tamo kosim travu, češljam dunje, radim… na rubu jedne hrastove šume. I šumu češljamo, moramo smanjiti najezdu komaraca. Bavim se, dakle, i hortikulturom. Imam motornu pilu, razne trimere… Moj stari je to također radio.

Vi ste kuhar u obitelji?

- Pa da, ali znam tek par jela napraviti. Sad sam baš nabavio neki novi nož. To je neki posebni 'čifovski' nož, oštar je jako. Sve sjeckam. Nikad ga ne bih kupio da nije korone. S njim mogu sve napraviti. Izvrstan je. Imao sam pet kuhinjskih noževa, ali jedan je zmazan, drugi je nestao negdje i tak…

Kazalište je postalo drugačije?

- Baš sam razgovarao s prijateljem Predinom. Sve se promijenilo. Neke stvari su se promijenile iz temelja. Moraš početi razmišljati drugačije. I razmišljam drugačije. Odjednom shvatiš da je kazalište pozornica, uprava, gledalište. Najveći broj ljudi je pozicioniran u tom gledalištu. A, kapacitet gledališta je postao 20 posto. Redefinicija prostora: stejdž i nagurana publika moralo se promijeniti. Publika postaje nekom novom nedoživljenom instalacijom.

Pripremate novu predstavu Gavelle?

- Da, 'Zagreb 2020', možda će se zvati samo '2020'. Ne znam još. Tekst radimo dramaturg Gavelle Dubravko Mihanović i ja. Gavella ne funkcionira pa smo izašli u druge prostore. Uz nas u Frankopanskoj ulici je ta stara Ugostiteljska škola, ne znam što će biti s njom. To je svakako sigurnosni problem, jer uz nju je jedan od službenih ulaza u kazalište. Mala scena koju smo počeli stvarati nije još gotova… treba ponoviti natječaj za izvoditelje radova.

To je sve skupa jedna od najvećih kriza kazališta Gavella. Zbog korone i zbog potresa. Zbog svega. Dogovorili smo da idemo u Laubu. Ona, primarno, nije kazalište, ali podrazumijeva taj performans. Pokušat ćemo predstavu koju pripremamo izvoditi u Laubi. Sad radimo muzičke probe i mizanscenske probe.

Nije kriza samu u Gavelli. Mnogi su klonuli, doživljavaju krizu ličnosti…

- Je, je.

Uopće, društvo se mijenja…

- Apsolutno. Počinje robotizacija društva. U dobrom i u lošem smislu. Sve postaje virtualno. Nestaju, gube se stare navike, stari obrti, stare sprave, stara znanja… Kad stvarno krene recesija… bit će još teže. Ja sam naviknuo na krize, možda imam sreće ili me Bog čuva…

Nosite li masku, oklop, vizir, rukavice?

- Vidio sam fotografiju Maradone: on ima neki plastični balon u kojem mu je glava. Pokušavam sebe zamisliti u takvom balonu… za jedno godinu dana. Imam razne maske uvijek sa sobom. Poštujem pravila. Svatko to sve drugačije doživljava. Netko se boji manje, netko se boji više. Ak' mi je negde zapisano da moram dobit tu koronu, ja bih volio dobit ju što prije.

Nadam se da nije zapisano. Ne morate dobiti.

- Znam, ne moram.

Uz 'Zagreb 2020', spremate li još nešto?

- Enes Vejzović radi predstavu koja će biti kao za samo jednog gledatelja. Bit će u zagrebačkom tunelu koji spaja Radićevu ulicu s Mesničkom ulicom i ima još dva, tri rukavca koji izlaze na Ilicu. Enes se sad traži u nekoj definiciji prostora.

Kako može biti kazališna predstava samo za jednog čovjeka?

- Moram priznati da je to jako zanimljivo. Bit će samo jedan gledatelj. On šeta… ne smijem vam sada sve to otkriti. Taj jedan gledatelj je sto posto siguran da se neće zaraziti. Za ostale predstave tražimo nove prostore. A dolazi i zima… Bit će tjedan dana Gavelle u 'Komediji', pa onda idemo u Split. Predviđamo da će kazalište ući u taj neki pogon u kojem je bilo prije covida tek prvog rujna 2021. godine. Do tada ćemo mijenjati prostore. Svaki put smo na drugome mjestu.

Sjećate li se svojih uloga i svih tekstova koje ste izgovarali?

- Nadam se da ću se sjetiti.

Zadivljuje me ta čudesna glumčeva memorija…

- Da me sada pitate 'Kiklop', Ranko Marinković… ja tamo imam četiri scene sad ja to prolazim, tu sjedimo u predivnoj Esplanadi, pijemo kakao i kapučin, ali ja bih imao velike probleme ponoviti vam moj tekst iz 'Kiklopa'. Međutim, kad dođem na scenu, prepoznam nekako taj prostor, pa ta tijela i pošalju ti neki impuls i odjednom znam sve. Svega se sjetim. To je savršen mehanizam glumca.

To je podsvijest?

- Vjerojatno. Da me pitate da sad ponovim nešto moje iz 'Kiklopa' - ne bih znao. Ne znam.

Vi ste, uz sve čime se bavite, i dobar otac? Klara ima 27 godina…

- Klara živi sama, završila je francuski, uskoro će i antropologiju, upisala je montažu na Akademiji dramskih umjetnosti.

A upisala je latinski i grčki…

- Da. To je trajalo godinu dana. Poslije se prebacila na francuski, to je završila. Onda ima još filmsku i televizijsku montažu tri i pol godine.

Koja je svrha učenja?

- Nemam pojma. U svakom slučaju mislim da bi trebalo početi raditi, iskustvo je vrlo važno.

Do kada ćete vi raditi? Glumiti, režirati, pisati sjajne komade, svirati… komponirati?

- Do kraja, zauvijek. Kao i vi.

Imate novu obitelj…

- Sad nas je već pet. To jest nova obitelj: pas Zigi, dvije kćeri, Roza i Klara, Nina i ja. Pet. Pa naše mame… To je neka nova snaga. Cijeli taj sistem života i ovog planeta vjerojatno će postati virtualan. Osim - ljubavi. To se neće moći odigrati virtualno. Što se tiče ljubavi, Nina i ja smo onaj najstaromodniji par. To je ono kad ne možeš izdržati ni tri sekunde da ti nema žene…

Cilj je postići sklad?

- Da. Uspijevamo.

Hoćete li imati još djece?

- Ne mogu predvidjeti.

Tko je, po vama, odgovoran za sve ovo što nam se loše događa? Ne samo nama…

- Ja sam to ozbiljno proučavao, sve te neke teorije zavjere i slično, i onda skužim točno da je svakih tol'ko godina neka recesija. Recesija ti omogući nekakav rad, punjenje resursa, a kod drugih pražnjenje tih istih resursa. Pa onda dođe opet mir koji traje neko vrijeme. To tak' ide u krug. Ljudi nisu mogli očekivati da će se dogoditi takva globalna recesija. To je neka vrsta specijalnog rata, možda. Događa se i epidemija - vijesti.

Mi svakodnevno čekamo te izvještaje koliko ima zaraženih i slično. Nekad si teže dolazio do takvih informacija. Ljudi puno više konzumiraju nego ranije. Mobitel, ta igračka, postaje oruđe i oružje, alat za rad. Mobitel ti sve javlja: i ono što želiš znati i ono što ne želiš. To nije dobro. Sve je dostupno, sve je vidljivo, to je hiperfabrikacija. Ja sam tu ostao ispod nivoa kolektivne inteligencije. Nisam ja neki moćan čovjek. Spašavaj se tko može! Ja sam neki umjetnik koji se snalazi na razne načine.

Mačka sa 79 tisuća života koja kopa po smeću i tu ja dođem do neke svoje - penzije. Imam, s vremena na vrijeme, neko previsoko mišljenje o sebi uvijek kad sam u situaciji da mi nedostaje optimizam - koji mi je glavni instrument da odživim taj svoj socijalni život. Kade vidim da mi fali tog optimizma, znam da sam - previše shvatio.

Jeste li svjesni da nas je na svijetu 7 i pol milijardi potpuno različitih ljudi?

- Jesam, jesam.

Još pišete kolumnu u Slobodnoj Dalmaciji?

- Ne, sad sam se prebacio na poeziju. Pišem pjesme. Svašta pjevam, o ljubavi… i o svemu ostalom. Teorija 'samizdata' mi je zanimljiva… Evo jedne:

- 15.03.1984.

- kod staraca

on nikad nije znao razliku izmedju ć i č, nikad nije

znao završit rečenicu, nikad nije znao razliku

između plana i stihije i nikad nije prošao na

prijemnom iz tv i filmske režije, ona nikad nije

znala razliku izmedju ije i je, nikad nije znala

ideologe iz ideologije, ona nikad nije znala razliku

izmedju zelene i crvene i nikad takodjer nije

prošla na prijemnom iz tv i flm režije, poslije

pogotovo ni na kameri, a onda je samo pozvonila

kratko i pitala lika po imenu matko - oprosti si ti

matko - ja sam ivan - ivan i kako još - goran -

čekaj to ti je prezime - ne to mi je ime - nemaš

prezime - paaa imam, al mi se ne svidja - paa

hoćeš moje - paaa može… a onda je stala i nije se

makla i nije mu rekla, ali je znala, on je pao (na

foru) i nije se digao dugih 16 godina, i nije joj

rekao, ali je prvi puta u životu imao plan, od toga

je trena razbijena trema, od toga su jutra krenula

sutra… i bijaše ih tisuće…

'Zašto svi glumci na svijetu hoće igrati Hamleta?' pita se vaš otac Fabijan u sjajnoj knjizi 'Glumčevi zapisi'. Zašto?

- Pazite, po meni, ak' sam ja glumac, a jesam, meni Hamlet podrazumijeva kraljevića jedne velike imperije. To je bila velika književnost jedne velike imperijalne sile. Tu smo i mi imali taj kontekst igranja Hamleta. U ovoj poziciji kad smo mi mala, 51. američka država, ja bih više volio igrati Petricu Kerempuha negoli Hamleta. Sto posto sam u to siguran. A, Shakespeare je proglašen književnikom zadnjih dvije tisuće godina. Ne slažem se s ocem u tomu. Mi smo mala zemlja, malog jezika.

Pa vi ste predstavili na gostovanju u Maroku Krležine 'Balade Petrice Kerempuha' na arapskom jeziku…

- Mi smo to preveli, zaista. Postoji taj neobjavljeni audiozapis 'Balada' i to bi trebalo biti na gramofonskoj ploči koju ću ja objaviti, na arapskom jeziku. Napravili smo i neki dokumentarni film koji prati to sve skupa, traje to 20-ak minuta.

Voli li glumac redatelja?

- Ja da. Za druge glumce ne znam. Ta veza može biti i ljubavna i artistička i familijarna. Tu se miješaju sve emocije.

Kad osjećate radost? Kad ste na sceni ili poslije predstave?

- Ne znam odgovoriti na to pitanje. Ne znam.

Jeste li praznovjerni? Imate li pred izlazak na scenu neke geste poput Nadala kad servira? Ili amajlije?

- Imam rituale s jaknom, kostimom, rekvizitom, važno mi je gdje držim tekst prije predstave, obilježavam kao pas neke mikroprostore. To je stvar postizanja koncentracije prije izlaza na scenu. Izmaknem se iz gužve, osamim se prije predstave. Uvijek imam uz sebe kemijsku pisalicu, imam neki blokić, to moram imati. Sad ima parkericu, pisaljku. To zato, ak' mi rikne telefon. Možda ta olovka, pisaljka, to bi mogla biti moja amajlija.

Koji je vaš sport?

- Košarka. Igrao sam košarku na Tuškancu. Bio sam još klinac. Uvijek smo imali 'dojavu', Dražen Petrović je došao, pa Aco, pa Čutura… Igrao se basket tri na tri. Dubravko Mihanović me uvijek, danas, želi pobijediti u košarci. Ne uspijeva makar sam toliko star. Dobro igram košarku i danas. Moram kupiti nove tenisice pa ću opet izazvati Mihanovića makar je deset godina mlađi od mene. To mi je gušt.

Igrate li za publiku ili za sebe?

- Za publiku.

Vi, glumac, osjećate da imate slobodu u svojoj profesiji?

- Da, ja mislim da imam. Gluma jest neka momčadska, kolektivna disciplina. U glumi je uvijek moguće odigrati neki košarkaški, 'jordanovski' potez, nema granica, možeš biti najbolji ako hoćeš. Imam slobodu, potpunu. Mogu imati velik autorski domet. To vam je kao i pitanje: bi li Shakespeare bio Shakespeare da nije bio glumac, da nije shvaćao bitnost reinterpretacije neke svoje misli. Ako imaš genijalan tekst, a imaš lošeg pjevača ili u kazalištu lošeg glumca, ti nisi napravio - ništa. Bolje da sjediš doma i igraš igrice.

Što je sreća?

- Sreća je ljubav. Ljubav je sreća. Treba znati živjeti. Mnogi ljudi žele da im se život promijeni. Ja ne. Zadovoljan sam. Sreća je u malim stvarima. Jedino je ljubav velika, ogromna stvar.