Akcijski hit sa Stalloneom i zaštitni znak 80-ih dobio je peto izdanje koje bi moglo biti i posljednje

Nevjerojatan je podatak da je trebalo punih deset godina da se snimi “Rambo”, jedan od temeljaca akcijskog žanra svjetske kinematografije.

David Morrell objavio je knjigu “First Blood” još 1972., naslov je aludirao na osobu koja je prva izazvala sukob i poslije to skupo platila, njezin junak bio je vijetnamski veteran opterećen posljedicama PTSP-a (posttraumatskog stresnog poremećaja), označen kao skitnica od strane provincijskog šerifa, što vrsni borac nikako ne želi prihvatiti. Morrella, profesora književnosti na sveučilištu Iowa, nadahnule su ispovijesti njegovih studenata o ratovanju u Vijetnamu i PTSP-u, a taj roman bio mu je prvijenac nakon kojeg su uslijedili još mnogi drugi, pa čak i uspješniji.

Za knjigu se prvi zainteresirao Tomas Milian, popularni talijanski glumac kubanskog podrijetla, zvijezda špageti vesterna, ali nije uspio uvjeriti svoje producente da se isplati otkupiti prava za ekranizaciju: tek da si da oduška, nazvao se tim imenom u svom krimiću “Rambo protiv mafije” iz sredine sedamdesetih. U Hollywoodu su ipak nabavili prava, ali su ih selili od kompanije do kompanije, jer nikako da povežu dobrog redatelja i glumca. Al Pacino, Michael Douglas, Robert De Niro i Ryan O’Neal nisu bili zainteresirani za projekt u kojem je akcija u prvom planu, Steve McQueen povezao se s dobrim redateljem, Sydneyjem Pollackom, ali producentima se on činio prestar za nekoga tko je sudjelovao u Vijetnamskom ratu, uostalom kao i Paul Newman. Što pak nije štimalo Dustinu Hoffmanu i Mikeu Nicholsu, tandemu zaslužnom za golemi uspjeh “Diplomca”, nije poznato, no svima je problem bio to što Rambo u knjizi gine, a toga su se vjerno pridržavale i prve verzije scenarija.

Izmjena scenarija

Stallone je došao u obzir tek kad su sve druge opcije bile iscrpljene, nakon probojnog “Rockyja” nije uslijedilo ništa slično, ali je bar postao prepoznatljiva faca: “Rocky II.” iz 1979. učvrstio mu je donekle poljuljani status i ukazao da je budućnost u franšizama. Njemu se “Rambo” dopao, kako je sam dorađivao svoje projekte, izmijenio je i scenarij u kojem glavni junak ipak ostaje živ, a kako su velike kompanije bile skeptične prema filmu u kojem se pojedinac suprotstavlja dobro obučenim specijalcima, našao je producente u distributerima Mariju Kassaru i Andrewu Wajni, dvojcu pred osnivanjem vlastite, kasnije vrlo uspješne kompanije Carolco.

Kad nije htio nitko drugi, distribuciju je preuzeo Orion, inače specijaliziran za filmove za zahtjevnu publiku (Woody Allen im je bio “kućni autor”), i nije požalio. “Rambo” je koštao 16 milijuna dolara (ukoliko se uračuna inflacija, to bi danas iznosilo 45 milijuna), ali je u svijetu tijekom 1982. zaradio 125 milijuna bruto (u današnjoj valuti - 332 milijuna), štoviše, nije to bila nikakva “americana” koja zamre kad pređe granicu, film se gledalo kako u Njemačkoj tako i u Italiji, a u nas je bar mjesec dana bilo teško dobiti ulaznicu, pogotovo za periferna kina.

Rambomanija

Glede Jugoslavije, problemi su nastali s “Rambom II.”, snimljenim 1985., najuspješnijim filmom u franšizi (tadašnjih 300 milijuna dolara bruto), jer se Rambo vratio u Vijetnam kako bi oslobodio američke vojnike koji su tamo zarobljeni i sukobio se sa nadmoćnim sjevernovijetnamskim i sovjetskim snagama. Već smo tada svi imali VHS, pa smo film gledali i na vrlo dobrim presnimkama, no Rambomanija se nije zaustavila samo na tome. David Morrell, pisac prve knjige, romansirao je priču drugog filma koja je postala bestseler, a još je bolje prošla video igra namijenjena adolescentima željnima dobre “pucačine”.

Rambo je postao zaštitni znak osamdesetih, nema veze što se njegov uspon odigravao u razdoblju smirivanja hladnog rata i jačanja “perestrojke”, da se sve to odigravalo ranije (uzor Davidu Morrellu bio je Audie Murphy, odlikovani borac 2. svjetskog rata i jedan od simbola vesterna pedesetih), kinematografija tada još nije raspolagala tako uvjerljivim specijalnim efektima da bi dočarala podvige neustrašivog ratnika.

Politički obziri odužili su pripremu “Ramba III.”, snimljenog 1988., no naposljetku je prevladala logika da publiku ne zanima toliko protiv koga se njezin ljubimac tuče, bitno je da pobijedi u svakom obračunu. Zato su za poprište radnje odabrali Afganistan koji su okupirali Sovjeti, a Rambu je zadatak da pomogne mudžahedinima koju uživaju diskretnu, ali ne i naglašenu američku podršku (već početkom novog milenija takav film ne bi mogao biti snimljen). Rambo je tako postao borac međunarodnog kalibra, gdje god su ugnjeteni narodi, a Amerika se ne usudi umiješati, on je sam dovoljan da sredi situaciju.

Kad je nakon pauze od dva desetljeća snimio “četvorku”, ta se odigravala u Burmi, gdje je Rambo spašavao grupu kršćanskih misionara, izloženih maltretiranju lokalnih moćnika. To je bio vrhunac fenomena “Rambo internazionale”, ali i kraj, jer je već na odjavnoj špici jasno sugerirano da super junak više ne želi spašavati svijet nego se vratiti kući. Stallone je tada već prešao šezdesetu i pustolovine u šumama i pustinjama više nisu bile za njega.

Zato u najnovijem “Rambu” podnaslovljenom “Do zadnje kapi krvi” ima dosta novina. U engleskim originalima postoji zgodna igra riječi, jer je franšiza počela filmom koji je zvao “First Blood” (to je pravi naslov našeg “Ramba”) a završava s “Last Blood”, što sugerira kraj čitavog tog pothvata. Rambo se ošišao: u prvom filmu pokušali su mu protiv volje odsjeći kosu, no sad je to napravio dobrovoljno. Živi na ranču pokojnog oca u Arizoni, nema kontakata sa susjedima, a njegova domaćica Maria (Adriana Barraza) brine se da ima sve što mu je potrebno.

Znakovito je da je Stallone priču napisao s Danom Gordonom, povremenim holivudskim scenaristom (“Wyatt Earp”, “Hurricane”), no zapravo elitnim vojnikom u izraelskoj vojsci, tamo je proveo puna četiri desetljeća i sudjelovao u šest ratova. On odlično zna što je PTSP, a krajem devedesetih izgubio je sina Zakija u prometnom udesu i to nikad nije prežalio. Nešto od njega očaja zbog te tragedije utkao je i u priču ovog filma, no njegov glavni doprinos je prikazivanje Rambova ponašanja u trenucima kad se naizgled ništa ne događa.

“Rambo: Do zadnje kapi krvi” očito je posljednje izdanje franšize, jer je prijem kod publike iznimno mlak: prošlog vikenda premoćno ga je potukao “Downton Abbey”, a sam film završio je tek na trećem mjestu, iza ambicioznog ZF-a “Ad Astra” Jamesa Graya s Bradom Pittom u glavnoj ulozi. Nije se ukus publike promijenio, nego njihov ljubimac. U prvih sat vremena on samo timari konje i razgovara s Marijinom unukom Gabrielle (Yvette Montreal), koja je sazrela za koledž, ali želi upoznati svog biološkog oca čije je prebivalište u Meksiku.

Protiv Marijine i Rambove volje djevojka odlazi tamo i završi u javnoj kući narko kartela. Rambo je odlazi tražiti i beskrajno naivno upada u klopku mafijaša, no time se slijedi klasični dramski obrazac: junak najprije ne želi borbu, zatim ga premlate gotovo do smrti, no on preživljava i nemilosrdno uzvraća udarac.

Nasilje u izobilju

Zadnjih pola sata namijenjeni su poklonicima onog starog Ramba: nakon što je izazvao svoje protivnike u Meksiku, on je svoj ranč pretvorio u smrtonosnu klopku u kojoj će stradati svatko tko ne zna gdje su postavljene mine i svakojake druge zamke. Nasilja ima u izobilju, junak je najprije, još dok je bio u Meksiku, odrezao glavu jednom od šefova narkokartela, a njegovo tijelo ostavio na krevetu kao upozorenje, da bi sve završilo legendarnim odapinjanjem luka i strijele i vađenja srca na živo svom protivniku.

Odmah su ustanovili da je sve to politički nekorektno, samo bi Donald Trump mogao uživati u tako grubim karikaturama Meksikanaca (istina, ništa drukčijim nego u brojnim novijim holivudskim filmovima), a tolika količina drastičnih prizora već dugo nije viđena u ostvarenju namijenjenom širokoj publici. Što reći? “Rambo: Do zadnje kapi krvi” nije tako grozan kao što tvrdi većina američkih kritičara, ali je daleko do standarda koji je uspostavio prvi “Rambo”.