IGRANA VERZIJA HITA

ALADIN Predvidljiv, ali i vješto režiran Disneyjev film 

 

"Aladin" iz 1992. spada u ključne filmove u povijesti studija Disney. Riječ je o prvom u nizu velikih animiranih hitova koje je Disney proizveo u eri šefa studija Jeffreya Katzenberga. U vrijeme kad se Disney mučio s ugledom i uglavnom tavorio u niši dječjeg TV programa, Katzenberg je 90-ih nizom uspješnih kino-crtića vratio animaciju u okosnicu kino-repertoara. “Aladin” je bio među prvima u toj niski. Bio je, ujedno, i prvi crtić nominiran za Oscara za najbolji film.

Posljednjih godina, studio Disney smislio je način da nanovo ižmika svoj impresivni katalog. Latio se novih, igranih verzija svojih starih animiranih hitova. U toj produkcijskoj liniji dosad su već proizvedeni “Knjiga o džungli”, “Ljepotica i zvijer” i “Pepeljuga”. A s obzirom na popularnost “Aladina”, nije preveliko iznenađenje što se Disney latio i igrane verzije tog hita.

Taj posao Disney je povjerio Englezu Guyu Ritchieu, režiseru koji je tijekom 90-ih afirmirao kao svojevrsni Tarantinov britanski klon i snimio niz visoko-konceptualnih, crnohumornih i nasilnih akcijsko-kriminalističkih filmova. Neko vrijeme izložen tabloidnoj vrućici kao Madonnin suprug, Ritchie se u posljednjih 20 godina specijalizirao za raznorodne projekte A produkcije, s nejednakim učinkom: imao je i hitova, i poraznih “flopova” poput nove verzije “Kralja Artura” iz 2017.

U novoj verziji “Aladina”, Ritchie i Disney su donijeli nekoliko strateških odluka. Kao prvo, odlučili su se na film gotovo bez zvijezda, s jednim jedinim poznatim licem - Willom Smithom kao duhom iz boce. Svi ostali glumci su relativni anonimci bliskoistočnog ili indijskog podrijetla. Kao drugo, odlučili su se izrazito kulturalno raskorijeniti “Aladina”. Bazirana na predlošku iz “1001 noći”, priča “Aladina” duboko je ukorijenjena u islamsku, arapsku i perzijsku kulturu: još 1942., taj se film mogao zvati “ratnim” toponimom “Bagdadski lopov”.

Ritchie i Disney sveli su na minimum islam, arapsko pismo, minarete i Bliski istok, te bliskoistočni sultanat iz filma pretvorili u ljupku i živahnu ikonografsku šećerlemu s nekim neodređenim orijentalističkim šmekom. Takav ikonografski i ideološki oprez išao je pod ruku i sa stilskim oprezom. Zaboravite “efekt Dreamworks”, postmodernu ironiju i subverziju. “Aladin” je strahovito “pravovjeran” Disneyjev film koji bi po svemu osim po računarskoj tehnologiji mogao nastati i 1940.

Shematičan, predvidiv, ali vješto režiran i umjereno zabavan, novi “Aladin” je film odličnih akcijskih i priglupih dramskih scena, film kojem doduše fali humora, ali zato ima vrlo dobrog Willa Smitha. Da sam ga vidio u izvornoj verziji, vjerojatno bi zaslužio zvjezdicu više. No - gledao sam ga sinkroniziranog - a volio bih da nisam.

U Hrvatskoj se kino-crtići sinkroniziraju dugo - i uglavnom dobro. No, igrani se filmovi obično ne sinkroniziraju, a našu dugu tradiciju titlovanja trebalo bi i produžiti, jer u suprotnom dobijemo užas kakvom svjedočimo u “Aladinu”. Dok glumci otvaraju usta, čujemo nepovezani glas. Svi bliskoistočni likovi pričaju istim zagrebačkim urbanim akcentom koji ubija svaku iluziju, a davatelji glasova dijele se na dvije grupe - one koji mogu govoriti, ali ne znaju pjevati, te druge (Franka Batelić) koji krasno pjevaju, ali dijaloge krasnoslove kao amateri.

Zato pliz, drugi put: titlovi!

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
20. studeni 2024 02:43