ANNA MUYLAERT OTKRILA JELENI VELJAČI Skoro 20 godina pisala sam scenarij za ‘Drugu majku’

Anna Muylaert pisala je scenarij za Drugu majku dvadeset godina. “Ne, ne punih dvadeset godina, ne stalno. Ali prvotna ideja krenula je od rođenja mog prvog sina, a on sad ima dvadeset. Naime, ja sam odgojena tako da uz sebe u svakom trenutku imam dadilju, 24 sata na dan. U Brazilu je većina djece iz obitelji koje si to mogu priuštiti tako odgojena. Kad sam rodila, pomislila sam: ne, ja ne želim da mi sina odgaja ‘druga majka’, želim doista biti roditelj svom djetetu. Nažalost, moj bivši suprug tu moju želju nije mogao pratiti. On je dobar čovjek, prijatelj, ali nije znao biti otac. U Brazilu vas to ne nauče.

Brazil je stravično šovinistička zemlja. I što sam uspješnija, i što više radim, i što više međunarodnih priznanja dobijem, paradoksalno, sve se više, a ne sve manje, moram boriti s tim.

Mislim da će moj sljedeći film biti upravo o tome”, ispričala mi je Muylaert u dahu, dok smo doručkovale na terasi sarajevskog hotela Europa. Muylaert sve priča u dahu, agresivno, strasno, glasno, bez obzira na to što smo obje tek otvorile oči, a ona i tulumarila dan prije.

Jaki ženski likovi

Njezin predivni, snažni film “Druga majka” otvorio je Sarajevo film festival i ostavio prepuno Narodno pozorište u čudu.

Radnja filma vrti se oko tri jaka ženska lika - “dadilje” Val koja, kako svjedoči Muylaert, poput mnogih žena s ruralnog sjevera Brazila ostavlja svoje vlastito dijete u rukama bake te se spušta u veliki grad da bi radila i živjela u kući uspješne javne osobe Barbare i njezina supruga, koji je, iako je zapravo, kao što sam lik u jednom trenutku priznaje, izvor novca obitelji, prikazan kao mekušac, ljigav i pogubljen tip nesposoban oduprijeti se svojoj snažnoj i autoritativnoj ženi. Val vrlo brzo postaje zamjenska majka djetetu u kući - sinčiću Fabinhu.

Na trenutke je bolno gledati fantastičan prikaz odnosa između odrasle žene koja deset godina nije vidjela vlastito dijete i tinejdžera koji je pred upisom na fakultet, ali je posve pogubljen u raljama gotovo kolonijalističkog načina života. “Klase su velika tema u Brazilu, one postoje i dandanas, iako su se u posljednje vrijeme napravili određeni čak i političko-pravni koraci da bi se spriječilo robovanje tih žena imućnim obiteljima.

Zabranjen je suživot ‘dadilja’, no ja bih voljela kad bi se one nazvale svojim pravim imenom - služavki - i obitelji, odnosno donesena je odredba da se takav način rada mora dodatno plaćati. No, Brazil je zemlja u kojoj je klasna podjela i dalje potpuno normalna, nažalost.

Prestižne nagrade

Vidjeli ste da je Val, primjerice, sasvim prirodno da jede sa strane, stojeći, da živi u spremištu za metle...” Je li ključ bolje slike Brazila u rukama žena poput Jessice, trećeg lika koji nosi čvrstu strukturu povijesti, sadašnjosti i budućnosti ženskog Brazila? Kći submisivne Val dolazi k mami, u želji da upiše studij, i ostaje zapanjena u kakvoj dinamici odnosa živi njezina majka. Iskreno ne može shvatiti zašto majka pristaje biti građanka drugog reda, zašto ne sjeda za isti stol kao dijete koje je odgojila ili zašto, primjerice, ne jede “njihovu hranu”.

U dirljivom scenarističkom obratu, dakako, Jessica, Barbara i Val ne uspijevaju ostati zajedno pod istim krovom, no Val zove svoju kćer u ključnoj sceni filma - iz bazena svojih poslodavaca, u koji je prvi put, nakon 13 godina zajedničkog života, kročila nogom. Muylaert sigurno ne bi cijenila katoličku metaforiku koju sam pročitala kroz suze, no Val se zapravo pokrštava u tom bazenu, kao nova, snažna, emancipirana osoba, spremna za promjenu. “Jessica je utopija. Ne znam postoje li takve mlade žene u Brazilu, a ako i postoje, predlažem im da pobjegnu u Europu”, kaže mi Muylaert okrutno, ali i iskreno.

I sama je na određeni način, iako latinoamerički prelijepa, ispaćena i označena tom borbom sa “šovinističkim Brazilom”. “Godinama sam radila na televiziji i za televiziju. Morala sam, sama sam odgajala dvoje djece. Moj je poslovni partner dugo koristio moje kreativne usluge kao da sam njegovo vlasništvo, njegova sekretarica.

Tek kad sam se oslobodila, uspjela sam u sebi smoći snage da se vratim ovom scenariju. Bacila sam pogled na prvu ruku; činio mi se infatilan. Ali znala sam da priča o klasnim razlikama i izrabljivanju žena u Brazilu mora biti ispričana. Međunarodna premijera je bila na Sundance festivalu ove godine. Dobili smo nagradu za glumu.

Na Berlinu smo dobili nagradu publike. Sad kad me svi zovu za intervjue, za razgovore, za izjave, znate li što se događa? Moji producenti, muški, naravno, žele da nestanem.

Žene rade više

Žele da se maknem sa scene, valjda u spremište za metle! Zašto nas ne spominješ, pitaju me! Žele biti zvijezde! Ne shvaćaju da je moj jedini cilj da progovorim o stvarnosti, o tome da brazilske majke ostavljaju svoju djecu da bi, pak, odgajale tuđu! A oni me pitaju zašto ne govorim o njima! Pa govorim o svojim fantastičnim glumicama, o svojim likovima...

Ne, to je muški mozak. Gdje je nagrada za nas, pitaju se. Jedva čekam da se i od njih (producenata, op.a.) mogu odvojiti - dalje idem sama, a pisat ću upravo o tome. Znate li s kojim su filmom mediji u Brazilu usporedili film? S filmom muškog redatelja na kraju kojeg glavni junak poševi služavku! Kraj filma! Shvaćate li? Ženska priča, ovako uspješna u svijetu, mora biti stavljena u korelaciju s nekim muškim redateljem, to je normalno u mojoj zemlji. A pritom - reći ću vam iskreno - žene u Brazilu rade više. Rade u kući, rade izvan kuće.”

Priznajem joj da je tako i u Hrvatskoj, kažem da mislim da je stvar u jakom katoličkom utjecaju na siromašni narod. “Nadam se da ću svoje sinove nešto bolje naučiti”