PIŠE JURICA PAVIČIĆ

AVETI PROŠLOSTI IVANA RAMLJAKA Svi su mislili da će postati specijalist za komedije, a onda je počeo snimati eksperimentalne dokumentarce...

 Darko Tomaš / CROPIX
 

Kad se 2009. godine pred hrvatskom publikom pojavio prvi “tom” omnibusa “Zagrebačke priče”, među kratkim filmovima posvećenim Zagrebu bio je jedan koji su svi upamtili. Taj kratki film zvao se “Najpametnije naselje u državi”. Načinjen u formi fiktivne tv reportaže, film je pseudo-novinarskim diskursom analizirao fenomen zagrebačkog naselja Siget, u kojem svim stanovnicima neobjašnjivo raste kvocijent inteligencije. Autor filma iz te je vic-premise napravio sjajnu farsu o hrvatskom društvu.

Redatelj tog kratkog filma zvao se Ivan Ramljak, a mnogi su u tom trenutku očekivali da će postati specijalist za komedije.

Deset godina kasnije, Ivan Ramljak je jedan od istaknutijih hrvatskih kratkometražnih režisera, a njegovi filmovi igraju po svjetskim festivalima. U posljednjih deset godina Ramljak se, međutim, umjesto za komediju specijalizirao za jedan žanr u kojem hrvatska kinematografija ima dugu tradiciju: a to je eksperimentalni dokumentarac.

Dom boraca / Home of the Resistance (2018, red./dir. Ivan Ramljak, 49 min) trailer HR from Restart on Vimeo.

Na festivalu Dani hrvatskog filma - koji upravo teče u Zagrebu - Ivan Ramljak bit će zastupljen sa čak tri naslova raspoređena u eksperimentalnoj i dokumentarnoj konkurenciji. Prvi od njih, “Brodovi i dalje ne pristaju”, eksperimentalni je doks koji u naslovu nosi posvetu na glasoviti eksperimentalni film “Brodovi ne pristaju” doajena hrvatske avangarde 60-ih Mihovila Pansinija (koji je - inače - Ramljakov praujak). Drugi Ramljakov film u programu je “Dom boraca”, vizualni esej koji se bavi zaboravljenim Domom omladine i boraca na brijegu pokraj Kumrovca. Treći je - pak - “Mezostajun”, eksperimentalni esej posvećen Korčuli.

Tim trima filmovima valjda dodati i prošlogodišnji Ramljakov film “Kino Otok”. Film koji se bavi sudbinom propalih otočkih kina igrao je na nizu inozemnih festivala, a na festivalu Go East u Wiesbadenu dobio je i nagradu žirija. Taj film je ujedno imao i društveni efekt vrjedniji od svake nagrade. Snimajući u osamnaest zaboravljenih i devastiranih otočkih kina, Ramljak je na njih skrenuo pažnju, pa su tri od njih do premijere filma 2017. nanovo privedena funkciji u okviru projekta “Kino Mediteran”.

Kino Otok - trailer from Restart on Vimeo.

“Kino Otok” film je koji je karakterističan za Ramljakov dokumentaristički metod. Kamerom snima današnje stanje: devastirane interijere, polomljene stolice, potrgane plakate te prati aktivnosti koje se danas zbivaju u bivšim kinima, a koje sežu od probi klapa do streličarskog treninga. Ramljak na te slikovne prizore nadodaje naratorski “off” u kojem svjedoci - mahom vremešni - iznose sjećanja na zlatno doba kino-kulture u malim mistima. Ti svjedoci mogu biti biljeteri, operateri, ili pak obični gledatelji. Dok gledamo prizore propasti, oni pričaju o starim kaubojcima i mjuziklima, o švercanju bez ulaznice, o grozničavom uzbuđenju mračne dvorane i platna. Lica kojima pripadaju ti glasovi nikad ne vidimo. Oni su “aveti”, glasovi iščezle prošlosti.

Iz fima 'Mezostajun' Ivana Ramljaka

Sličan postupak - razdvajanje slike koja je “sada” i zvuka koji je “prošli” - karakterizira i Ramljakov film iz konkurencije ovogodišnjeg DHF-a, “Mezostajun”. “Mezostajun” nosi naslov po korčulanskoj i srednjedalmatinskoj dijalektalnoj riječi koja znači sredinu godišnjeg doba. Film se sastoji isključivo od kadrova zimske, prazne Korčule. Slično kao u dokumentarcima ukrajinskog majstora dokumentarca Sergeja Loznice, i kod Ramljaka su kadrovi dugi i potpuno statični. Također, ni na jednom se od njih ne vidi žive duše. Na tu sliku, Ramljak montažno nadodaje “off” zvukove snimljene na istom mjestu, ali u mezostajunu - u žiži ljeta.

Dok gledamo prazne, depresivne pjacete, kale i volte, čujemo žamor, vrevu, ulične prodavače, glasove konobara i “barka fahrena”, monologe turističkih vodiča, upjevavanje klape, zvukove prenapučene plaže. Efekt je očekivan, ali svejedno razoran: malo koji film tako upečatljivo podsjeća na sezonalnost života na Jadranu i kontrast između kratke i lažne sezonske živosti te depresivne, duge i gluhe posezone. U vremenima kad svjedočimo žustroj društvenoj debati oko toga što su povijesni jadranski gradovi - kako se veli - “postali kulisa”, u Ramljakovom filmu beživotna Korčula stvarno izgleda kao kulisa zaostala nakon završene predstave.

Ramljakov dosad najambiciozniji film - također u programu DHF-a - 49-minutni je “Dom boraca”, film koji je svjetsku premijeru imao u ožujku na prestižnom pariškom festivalu dokumentarca Cinéma du réel. Film naslov nosi po glavnom “junaku”: grandioznom Domu omladine i boraca kod Kumrovca, mjestu koje je u razdoblju komunizma imalo funkciju političkog i ideološkog inkubatora nove političke elite. Premda iznimno lijep kao arhitektura, kumrovečki Dom izmakao je suvremenom trendu uzdizanja socijalističke arhitekture, i to ponajprije zbog svoje funkcije.

Dok su danas opravdano slavljeni kumiri socijalističke arhitekture bili listom zgrade u javnoj funkciji i posvećene javnom dobru, prelijepi kumrovački kompleks arhitekata Berislava Šerbetića i Ivana Filipčića bio je ekskluzivni ksanadu vladajuće ideologije, k tomu jako skup, i građen 1974. - u godinama kad se država već ozbiljno zadužuje, te kad se već naziru pukotine socijalističkog projekta.

Ramljak (opet) statičnom kamerom raščlanjuje prazne prostore Doma, koji je danas bez funkcije, no održavan. Ovaj put se - međutim - u kadru pojavljuju i ljudi. Riječ je o ljudima koji danas rade na tehničkom održavanju doma - domaru i spremačicama. Gledamo kako rade, kako tumaraju praznim interijerima, ali im nikad ne čujemo glas: kad se u filmu pojavljuju “off” glasovi, to su glasovi nasnimljenih političkih govora koje čuva domska fonoteka. Svoje “junake” Ramljak prikazuje poput sablasti, duhova iz škotskog dvorca koji se pojave u hodnicima kad ljudi odu, a od tog časa “dvorac” pripada njima.

Na samom kraju filma prikazuje i niz dijapozitiva snimljenih 70-ih, kad je Dom bio nov i u funkciji. Na jednom od njih vidi se mlada recepcionarka za pultom recepcije. Tada shvatimo: to je ista žena koju danas, četrdesetak godina kasnije, vidimo kako čuva dvorac. Rijetko je koji hrvatski film tako efektno i tako čistim filmskim sredstvima dočarao tragiku jedne generacije koja se našla u raskoraku između dva društva i dva svijeta. Također, rijetko koji film tako efektno dočarava osjećanje koje nije rijetko u hrvatskoj kulturi: osjećanje da smo okruženi reliktima prošlosti koji su nam nerazumljivi, odbojni i tuđi, ali koji su toliko veći i znatniji od ičega što se stvara sada.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 10:43