Bezobrazan je, vulgaran i nekorektan, i to je dobro

Poklonicima Sasche Barona Cohena njegov film “Diktator” donosi važne novosti. Ponajprije, komičar je napokon smislio novi lik koji nije poniknuo u riznici “Ali G Showa”: to je - što je dosad mogao shvatiti čak i razmjerno oprezni konzument masovnih medija (Cohen je svoju novu dosjetku bjesomučno reklamirao još od Nove godine) - admiral-general Aladeen, poglavar državice Vadija, koja se, kako nam je u filmu priopćeno, nalazi negdje u Sjevernoj Africi.

Inspiracija je očito bio libijski pukovnik Gaddafi, s malim primjesama njegova iračkog kolege Saddama Husseina.

Društvena adaptacija

Drugo, nema više gerilske pseudodokumentarne taktike koja nas je opčinila u “Boratu”, ali ni elaboriranih vizualnih gegova iz “Brüna” (virtualni fellatio jedan je od vrhunaca tog filma): Cohen i njegov sada već stalni suradnik, redatelj Larry Charles, odlučili su se za jednostavan mise-en-scene, primjeren fikcionalnoj priči, koja kao da je posuđena od Marka Twaina. Aladeen je, naime, narcisoidni, infantilni diktator koji stjecajem okolnosti u New Yorku dospije među obične ljude i prolazi brzi kurs društvene adaptacije. Tu i tamo naletite na nešto poznato, poput hodanja na žici između newyorških nebodera, valjda posveti Oscarom nagrađenom dokumentarcu “Čovjek na žici”, a sulude pustolovine u vagini asocirat će na Almodovarov “Pričaj s njom”.

Seksualna seansa

Dobra je vijest da ta komedija u trajanju od osamdesetak minuta posve dobro funkcionira. Cohen niže kratke, brze gegove, a pritom uopće nije promijenio svoj habitus: i dalje je nevjerojatno bezobrazan, politički nekorektan i krajnje vulgaran - tek toliko da znate što možete očekivati od “Diktatora”.

Naravno, neprestano razmišljate o tome kako je Cohen drzak, u javnosti nijednog trenutka ne skriva da je Židov, a sada je u svom novom filmu na zub uzeo upravo Arape (“Ali ja nisam Arap!” - ponosno usklikne Aladeen u jednom trenutku; valjda je uvjeren da nadilazi rasne podjele), međutim, to je valjda uvertira za neki novi projekt u kojem će se jedan od njegovih fiktivnih likova sručiti na Jeruzalem.

U dva navrata sam pomislio na Chaplina. U jednoj od prvih scena filma, Aladeen plaća seksualnu seansu s Megan Fox skupom narukvicom (u traileru na internetu ona se požalila da je Kim Kardashian bolje prošla, no valjda je ta zaprijetila tužbom, pa su radije spomenuli manje opasnu Kate Perry), a zatim fotos s njom stavlja na zid. Kamera se odmiče i ustanovljavamo da je taj zid zapravo golemi spomenar sastavljen iz stotina fotografija, svjedočanstvo o čovjeku koji nešto malo zna o seksu, ali ništa o ljubavi. I Chaplin bi to tako režirao.

Precizna analiza

Redatelj “Velikog dikatatora” drugi put je iskrsnuo kao uzor kada Aladeen održi pred Ujedinjenim nacijama strasni govor protiv demokracije, u korist diktature. Tako preciznu analizu stanja u Americi niste čuli ni u dokumentarcima Michaela Moorea, samo što Amerikanci to zovu demokracijom, a u stvari žive u diktaturi. Cohene, svaka čast!