Nije bilo nikakve šanse da dopustim ikome da mi uništi kraj najbolje serije koja se ikada pojavila na televiziji. Par puta sam nasjeo na foru, pa rekao nema problema.
Ne moram gledati “Breaking Bad” odmah nakon emitiranja, pričekat ću ponedjeljak-utorak navečer pa onda u miru gledati. Onda bih došao na posao, upalio kompjutor i apsolutno prva stvar koju bih vidio na internetu je ono što se dogodilo u epizodi. Koju još nisam pogledao. Ma nosite se i vi i internet i “Breaking Bad”.
Zbunjen i ošamućen
Ne ovaj put. Doslovno cijeli dan trebao bih provesti na internetu i ne primijetiti spojler za najiščekivaniji kraj neke serije otkako su završili “Sopranosi”. Da, nema šanse. Smislio sam plan. S obzirom na to da me je notorno nemoguće probuditi bez nehumano glasnih budilica koje moraju zvoniti barem sat vremena prije nego što prvi put reagiram, navio sam mobitel za 5.15 ujutro. Pa drugi alarm u 5.30. Treći petnaest minuta kasnije. I tako do pola 7. Onda sam uzeo drugi mobitel i tu nabacio par alarma. Za svaki slučaj, navio sam i iPad.
Iznenađujuće, u 5.30 sam već bio na nogama. Zbunjen i ošamućen, zgrabio sam iPad i otvorio Facebook da se malo razbudim. Velika pogreška. “I tako završava najveća drama u povijesti umjetnosti”, napisao je prijatelj iz Amerike. Potpuno sam zaboravio što radim budan u 5.30, da je ideja pogledati “Breaking Bad” prije nego što ga netko pokvari.
Sljedećih 45 minuta sam proveo sjedeći na kauču u potpunom mraku, čekajući da torrenti odrade svoje. Bilo me strah primiti mobitel ili tablet u ruke. Što ako slučajno negdje vidim što se zapravo dogodilo? Odbijao sam provjeravati mailove. U jednom trenutku sam upalio TV, ali me i tu uhvatila paranoja. Što ako je HRT na svom teletekstu objavio sadržaj posljednje epizode i ja se popiknem na daljinski i slučajno stisnem pravu kombinaciju gumba.
Što je sljedeće?
Epizoda se skinula, a meni čeljust otpala čim sam pročitao opis - “sve loše stvari moraju doći do svog kraja”. Usta su mi bila permanentno lagano otvorena u nevjerici. Svaka minuta ovog umjetničkog čudovišta je bila toliko savršeno tempirana, toliko dobro odigrana da nije bilo zatvaranja usta. Sve do kraja. Ne, nisam zao i neću vam otkriti kraj, čak ni onoj dvojici koji ovo čitaju, a već ga nisu čuli ili vidjeli. Samo, kada su stvari došle do svog prirodnog kraja, preko lica mi se razvukao osmijeh. To je to. Nije imalo kako drugačije završiti. Nije bilo kretenskih otvorenih krajeva kao u “Sopranosima”, niti očajničkih pokušaja da se objasne misteriji koji su ionako bili besmisleni kao u “Lostu”. Ne, ovo je bio savršeni sat televizije, fino zaokružen, vidno isplaniran godinama unaprijed, kao da je autor Vince Gilligan od prve epizode znao kako stvari moraju završiti.
“Breaking Bad” je gotov, pomislio sam i spremio se za posao. Na izlasku iz stana, dok sam zaključavao vrata, pitao sam se što sada. Što je sljedeće? Nije baš da postoji nešto bolje od “Breaking Bad”. Više nikada neću moći pročitati knjigu, pogledati seriju ili film, a da ne pomislim - “e, zašto ovo ne može biti dobro kao Breaking Bad”.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....