ŠTO SE TRAŽI

Cannes bi mogao izazvati razdor u obitelji Cohen

Malo se tko toga sjeća, no ‘Sirove strasti’ Paula Verhoevena, s probojnom ulogom Sharon Stone, uvrštene su u službeni program

Prošlog vikenda u francuskim se kinima počeo prikazivati film “Ça commence par la fin” (slobodno prevedeno “Ono što počinje s krajem”), koji je dobio izniman publicitet jer se otkrilo da nije primljen na ovogodišnji canneski festival zbog suviše “vrućih scena”.

Je li u pitanju medijsko napuhavanje? Možda, no redatelj debitant Michaël Cohen, inače renomirani glumac (igrao je glavnu ulogu u poznatom europskom hororu “Oni”), bio je prilično razočaran zbog uskraćene promocije u Cannesu . Film je snimio prema svom istoimenom romanu, koji se bavi krahom veze jednog ljubavnog para, a kako bi pred kamerama sve izgledalo uvjerljivije, protagoniste tumače on i njegova supruga, francuska filmska zvijezda Emmanuelle Beart (upoznali su se i zaljubili prije četiri godine, na snimanju “Junaka obitelji”).

Njih dvoje nisu se ustručavali ni od vođenja ljubavi pred kamerama (“seks je snimljen u krupnim planovima”, upozoravali su oni koji su vidjeli film), no je li to bio razlog neuvrštavanja na festival?

Teško je povjerovati da jest. Naime, Cannes i druga dva velika svjetska festivala - Venecija i Berlin - itekako računaju na filmove koji su u stanju izazvati skandal, pogotovo prizorima seksa i nasilja, pa bi “Ça commence par la fin” bio dobrodošao prilog službenom programu, osobito ako su ti dijelovi filma uistinu provokativni.

Po svoj prilici, canneska drama mogla bi izazvati razdor u obitelji jer se Cohen uopće neće pojavljivati na festivalu, a supruga će otići ne samo na svečanu projekciju Viscontijeva filma “Gepard”, nagrađenog 1963. Zlatnom palmom, nego i na završnu večer, kada se dodjeljuju festivalske nagrade.

Radnja u filmu “Ça commence par la fin” odigrava se unatrag, tj. u prvim scenama dočaran je definitivan raskid, da bismo se zatim zaputili ususret rađanju veze dvoje junaka. Podsjeća li to na nešto?

Dakako, na način na koji se odigrava radnja u filmu “Nepovratno” Gaspara Noëa, koji je 2002. doslovno podijelio Cannes: jedni su bili zgroženi desetominutnom scenom analnog silovanja, dok je drugima to bila neophodna “kockica” u dojmljivom kolažu o krhkosti ljudske sreće. Riskiraju li selektori kada uvrštavaju ovakve filmove na festival? Zapravo i ne, pogotovo ako su njihovi redatelji umjetnici kakve-takve reputacije.

Nagrade i zvižduci

Noë je već bio afirmiran autor kada mu je film bio primljen u Cannes, a skandal s “Nepovratnim”, na kojem je publika napuštala projekciju i fućkala, koristio je kako festivalu tako i njemu. Zapravo, u posljednjih nekoliko desetljeća selektori kao da pomno paze da u program uvrste i poneko ostvarenje koje će uzdrmati javno mnijenje. Festival je, naime, i veliki komercijalni pogon koji treba podmazivati ne samo prestižnim filmovima i autorima, zvijezdama i pratećim događanjima nego i provokativnim filmovima koji će izazvati medijsku halabuku.

Lani je to film “Antikrist” Larsa von Triera, s iznimno mučnim erotskim scenama, no njihova protagonistica Charlotte Gainsbourg naposljetku je nagrađena Zlatnom palmom za najbolju ulogu. Provociranje publike tako je završilo happy endom, što se ne bi moglo reći za jedan raniji slučaj, kada je film “The Brown Bunny”, drugi redateljski rad glumca Vincenta Galla, proglašen jednim od najgorih ostvarenja koje je uvršteno u službeni program Cannesa, a nije pomoglo ni to što je Chloë Sevigny priznala da scena fellatia u filmu nije simulirana.

Ipak, premda je legitimitet selektora tada doveden u pitanje, publicitet je bio takav da mu uprava festivala zasigurno nije prigovorila zbog nestručnosti.

Što su to Emmanuelle Beart i njezin suprug mogli pokazati u svom filmu, a što dosad u Cannesu još nije viđeno? Još 1999. godine Guillaume Depardieu, prerano preminuli sin velikog francuskog glumca Gerarda Depardieua, imao je snošaj pred kamerama u filmu “Pola X” kultnog francuskog redatelja Leosa Caraxa.

Malo se tko toga sjeća, no “Sirove strasti” Paula Verhoevena, s probojnom ulogom Sharon Stone, uvrštene su u službeni program Cannesa. Festivalski glamur tome filmu nije bio nužan (ionako je bilo očito da će postati svjetski hit), ali je film bio itekako potreban Cannesu.

Počelo je jet-setom

Odakle je sve počelo? Zasigurno sa “Slatkim životom” Federica Fellinija, koji je točno prije pola stoljeća pobrao Zlatnu palmu u Cannesu. Danas film teško da može nekoga provocirati, no 1960. su bila druga vremena, kada nije bilo uobičajeno prikazivati noćne “lumperajke” pripadnika rimskog jet-seta.

“Slatki život” imao je nevjerojatan odjek, pogotovo zato što tada nije bilo uobičajeno da se redatelj takvog renomea bavi gotovo eksploatacijskih sižeom, međutim, to je bio tek početak, iza kojeg će uslijediti puno uzbudljivija događanja.

Prag tolerancije s godinama je postajao sve viši, pa ne bi bilo čudno da se ispostavi kako film “Ça commence par la fin” naprosto nije bio dostatno provokativan da bi našao mjesta u službenom canneskom programu.

Pet filmova koji su uzdrmali Cannes

Slatki život (1960.) - Vatikanski kritičari bili su osobito jetki prema filmu koji oslikava svijet bogataša, novinara i mondenki bez ikakva morala. Nasuprot tome, fotografije Anite Ekberg, kojoj nije smetalo da se nakon noćnog bančenja osvježi u fontani Trevi, postale su senzacija. U Španjolskoj je film dugo bio zabranjen, no u nas smo ga mogli gledati bez kraćenja: vjerojatno se smatralo da je to slika i prilika dekadentnog kapitalizma.

Veliko žderanje (1973.) - U prvoj polovici sedamdesetih teško je bilo nadmetati se provokativnim prizorima, jer granice dozvoljenog kao da više nisu postojale. Od nekolicine filmova s kojima se veliki talijanski redatelj probio u Cannes, ovaj je svakako najprovokativniji: protagonisti su četvorica prijatelja (glume ih Marcello Mastroianni, Michel Piccoli, Ugo Tognazzi i Philippe Noiret) koji tijekom vikenda odluče uživati u hrani i seksu ‡ i to vrlo drastično! Film nikad nije dobio dozvolu za prikazivanje u našim kinima.

Carstvo čula (1978.) - Japanski modernist Nagisha Oshima odlučio se na posebnu vrstu provociranja publike. Umjesto da zaskoči gledatelja enigmatičnim fabulama, pokazao mu je kostimiranu melodramu u kojoj je seks insceniran kao u tvrdim pornićima: naprosto ništa nije izostavljeno! Festivalski žiri znao je cijeniti njegovu hrabrost, pa je film nagrađen za najbolju režiju. Film je u bivšu Jugoslaviju uvezen s nekoliko godina zakašnjenja.

Okupacija u 26 slika (1979.) - Ponekad je počast provociranja pripala i autorima iz Istočne i Jugoistočne Europe. Potkraj sedamdesetih Jugoslavija je četiri puta za redom imala film u canneskom službenom programu, no ratna melodrama Lordana Zafranovića izazvala je najburnije reakcije. Osmominutna scena pokolja u autobusu šokirala je otmjenu festivalsku publiku, koja je uzvratila fućkanjem i napuštanjem dvorane. Zafranović poslije više nije imao filma u Cannesu.

Nepovratno (2002.) - Jedno od najneobičnijih ostvarenja u povijesti kinematografije. Započinje nasiljem i histeričnim deranjem, buka traje sve do dugačke scene u kojoj otmjena Parižanka (Monica Bellucci) naleti u pothodniku na brutalnog makroa, koji je divljački siluje, a ankon toga se sve smiruje. Oni koji su u Cannesu napustili dvoranu tijekom te vrlo neugodne scene, nisu zasigurno shvatili čime se film bavi, no to možda nisu ni željeli.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 10:59