Cannes pri kraju: Bolji pobočni program nego konkurencija

Premda je 67. Cannes bio sadržajan, zanimljiv i pun dobrih filmova, većina ovdje smatra da se dosad nije izdvojio jedan izraziti favorit, te da bi nagrade žirija kojim predsjeda Robert De Niro mogle otići u neočekivanim smjerovima. Jedini film oko kojeg ovdje nema spora jest “Dječak na biciklu” belgijske braće Dardenne. Dio kritike - pogotovo francuske - jako je sklon “Drvu života” Terrencea Malicka. Neke šanse za pobjedu imao je i Lars Von Trier, no nakon “nacističkog” ispada to se čini posve nevjerojatnim.

Rutinska akcija

Filmovi prikazani u konkurenciji u petak nisu promijenili raspored snaga. “Drive” danskog redatelja Nicolasa Winding Refna rutinski je akcijski film o vozaču kaskaderu ( Ryan Gosling) koji noću iznajmljuje vozačke usluge pljačkašima. Winding Refn dobar je režiser koji je serijalom “Pusher” stekao reputaciju jednog od majstora europskog žanrovskog filma. “Drive” je prvi film koji Refn snima u SAD-u, i dogodilo mu se ono što se često događa Europljanima u Hollywoodu: stigavši “u duhovnu domovinu”, napravio je krajnje derivativan film.

Sličan sindrom opterećuje i film “This Must Be A Place”, djelo napuljskog režisera Paola Sorrentina. Snimljen na engleskom i naslovljen po poznatoj pjesmi Talking Headsa, “This Must Be A Place” priča o ostarjeloj darkerskoj zvijezdi osamdesetih Cheyenneu ( Sean Penn) koji kao dokoni penzioner živi u Irskoj. Odlazi u SAD na očev pogreb, gdje mu obitelj odaje kako je otac - preživjeli iz Auschwitza - bio na tragu svom logorskom mučitelju. Bivši roker iznajmljuje auto i kreće na američki Midwest tragom starog Nijemca. I Sorentino je pao kao žrtva “fanovskog” odnosa prema Americi i njenoj mitologiji.

Zanimljiviji od onih u konkurenciji bili su filmovi iz off programa.

Francuski “Državni dužnosnik” politička je drama o ministru prometa ( Olivier Gourmet) kojeg stranačka stega i interesi kapitala tjeraju da pokrene privatizaciju željeznica kojoj se opire.

Pričest djevojčice

Političkim se prljavštinama bavi i talijanski film “Tijelo nebesko” izvanredne talijanske debitantice Alice Rohrwacher. Smješten u jednu župu u Kalabriji, film kroz perspektivu djevojčice koju čeka pričest prikazuje odnose vjere, crkve i politike.

No, ni jedan film nije tako potresan kao meksički dokumentarac “Velador” (Anđeo koji bdije) debitantice Natalije Almade. Smješten u meksičku pokrajinu Sinaloa gdje godišnje tisuće ljudi ginu u obračunima narkokartela, Almeda dramu sjevernog Meksika prikazuje kroz - groblja. Stotine mladih mještana godišnje ginu u narkoratu, a obitelji im na groblju podižu hramove, apsurdne višekatne grobnice s kupolama, blagovaonicom i neonom.