Čisto remek-djelo i najduhovitiji film ove godine u kinima

Sve do ove jeseni, Šveđanin Roy Andersson bio je jedna od bolje čuvanih tajni svjetskog art filma.

Anderssonovi filmovi nikad nisu imali bog zna kako široku distribuciju, rijetko su se pojavljivali na velikim festivalima, a i kad bi tamo igrali, bili bi zabačeni u neki kut sporednog programa. Ipak, ovaj 72-godišnjak iz Göteborga stekao je kultni status među upućenijim filmofilima, i to jednako svojim kino filmovima (koje radi sporo i kojih je malo), koliko i svojim apsurdnim reklamama koje su uvelike dostupne na YouTubeu, a koje se po stilu, tonu i umjetničkoj oštroumnosti uopće ne razlikuju od njegovih kino-filmova. Anderssonov izlazak iz niše za posvećene dogodio se ove jeseni, kad je Šveđaninov film “Golub sjedi na grani i promišlja egzistenciju” osvojio Zlatnog lava u Veneciji.

Tako se dogodilo i da jedan njegov film dospije na redovni hrvatski repertoar. “Golub sjedi na grani i promišlja egzistenciju” treći je dio trilogije koju čine “Pjesme s drugog kata” (2000) i “Vi živući” (2007). U sva tri filma Andersson niže naizgled nepovezane anegdote, često snimljene u jednom kadru, preko kojih tematizira pitanje egzistencije, ljudske komunikacije, vjere, samoće i smisla života. Sve to zvuči skandinavski sumorno i prilično bergmanovski. No, onoliko koliko kod Roya Anderssona ima Bergmana, ima i Becketta, ali ništa manje Bustera Keatona i Monthy Pythona. Andersson - naime - ima sjajan smisao za crni, apsurdni humor, pa je uz argentinske “Divlje priče”, “Golub” najduhovitiji film ove godine na hrvatskom repertoaru.

“Golub koji sjedi na grani i promišlja egzistenciju” film je koji nije lako prepričati. Nešto što bi se najbliže moglo nazvati “junacima” filma su dvojica trgovačkih putnika ( Nisse Vestblom i Holger Andersson) koji putuju suvremenim krajolikom koji je toliko siv i dešperatan da se doima kao SSSR. Dvojica junaka prodaju besmislene produkte poput vampirskih zubi i loptice za smijeh, hrvajući se s dužnicima i - blago rečeno - nedostatkom interesa tržišta. Oko njihove besmislene trgovine Andersson niže niz nepovezanih crnohumornih tabloa.

Andersson se smije srčanim udarima, smije samoubojicama, smije samoći. Kao neki refren, njegovi likovi ponavljaju istu rečenicu - simptom nekomunikacije - “drago mi je čuti da si dobro.” A Andersson onda - sasvim neočekivano - bježi u povijest. Najednom se vrati u Goeteborg 1943. (u briljatnoj muzičko-varijetetnoj točki sa šepavom Lottom). Nedugo potom, u suvremeni lokal najednom ujaše barokni švedski kralj Karlo XII, mlađahni militarist koji se proslavio “pametnom” odlukom da 1699. napadne Rusiju! Kao usput, Andersson se poigrava švedskim nacionalističkim mitovima i prikazuje kralja kao neodgovornog, narcisoidnog, militarističkog dendija.

Anderssonovi filmovi vizualno su nepogrešivo njegovi. Snimani su uvijek na artificijelnim setovima koji izgledaju kao od kartona, u dešperatno sivim tonovima i širokokutnom kamerom (Anderssonov je stalni snimatelj Mađar István Borbás). Andersson je svijet apsurdna kuća lutaka u kojoj životare tužno-smiješni patuljci. Ne sjećam se filma u kojem je ljudska nesreća prikazana tako zabavno kao u Anderssonovom remek-djelu.