Film b kategorije koji bi završio na DVD-u da nema Neesona

Da je netko prije desetak godina prognozirao da će Liam Neeson postati najveća akcijska zvijezda današnjice, mislili biste da se zafrkava. Stamenog Irca dotad smo doživljavali prvenstveno kao karakternog glumca, pamtili smo ga po “Schindlerovoj listi” i “Kinseyju”, snalazio se on i u blochbusterima, George Lucas povjerio mu je ulogu jedija Qui-Gon Jinna u novoj trilogiji “Ratova zvijezda”, a Christopher Nolan Batmanova mentora Ra's al Ghula u svojim filmovima o Vitezu tame, međutim, da će doći vrijeme kada će se tući na život i smrt po hodnicima i blagovaonama, to ipak nismo očekivali. S time se, međutim, treba pomiriti, posljednjih godina on je detronizirao Stallonea i Schwarzeneggera s pijedestala akcijskih junaka, pomoglo mu je možda i to što izgleda pomalo obično, nije ekstremno nabildan, pa se iznenadite kada nekoga dohvati šakom i taj se više ne miče.

Njegova je mirnoća posebna prednost, s takvom vanjštinom ne očekujete da je sposoban za vulkanske reakcije, a prosječan gledatelj vjerojatno u tome i najviše uživa: kad je tip koji imponira jedino visinom (1,93 m) u stanju srediti desetak štemera, tko zna kakve su sve ljudske mogućnosti.

Ništa od svega toga ne bi bilo da ga radišni Luc Besson 2008. nije ubacio u serijal “96 sati”: prvi je film bio spretno napravljen triler koji se poigravao vremenskim tjesnacem, a njegov je junak iznenađivao rasponom vještina stečenih dok je radio kao specijalac. Odjednom su i drugi shvatili da Neeson može držati akcijski film, talentirani Španjolac Jaume Collet-Serra angažirao ga je za uzbudljivi triler “Ukradeni identitet” i nešto manje dojmljiv “Non-Stop”, ali ga ni Besson nije ispuštao: svestrani francuski filmaš koji se dotad uzalud pokušavao probiti na američko tržište svojim instant produkcijama, odjednom se mogao pohvaliti hitom koji je zaradio preko 100 milijuna dolara bruto u tamošnjim kinima, “96 sati: Istanbul“ bio je još uspješniji, a najnovije izdanje, “96 sati: U bijegu”, valjda će ostvariti rekordan rezultat.

Da nije Neesonove karizme, teško da bi ti filmovi tako privlačili publiku u kina. U holivudskim franšizama, u najvećem broju, nastavak je podjednako atraktivan kao i prethodnik. Kod Bessona to nije slučaj. “96 sati: Istanbul” kao novinu je uveo jedino promjenu lokacije (turska prijestolnica umjesto Pariza), zadržao je dosjetku da se zaplet mora razriješiti u kratkom roku, no po svemu drugom je bio traljaviji od prvog izdanja. “Trojka” je još slabija, radnja se ovaj put vraća tamo gdje je sve i počelo, u Los Angeles, a dramski su motivi razasuti krajnje proizvoljno: uostalom nema ni vremenskog odbrojavanja, pa je otpao razlog da se franšiza i dalje zove “96 sati”. Tko se još sjeća prvog filma, znat će da je junakova bivša supruga bila u braku s nekakvim bogatašem, no sada ga igra drugi glumac, uostalom kao i dečka junakove kćeri koji se pojavi samo na početku i kraju filma. Srećom, Sam Spruell odličan je kao jedan od glavnih negativaca, ruski mafijaš Malankov, pa ne smeta što se u sceni obračuna s njim naveliko potkradalo De Palmino “Lice s ožiljkom”. U cjelini tek jedan B-film, koji bi vjerojatno završio na DVD tržištu da nije Neesona koji mu osigurava certifikat kvalitete. Nadajmo se, posljednji put, jer su daljnji nastavci bespredmetni..