Damjan Kozole: Ne smeta mi što kod kuće loše prolazim

Rođen u Brežicama 1964., Damjan Kozole proveo je djetinjstvo i mladost u Krškom. “Uvijek sam bio više vezan na Zagreb i njegovu kulturu, Ljubljana je bila negdje daleko na cesti prema Italiji”.

Ta se fiksacija pokazala odlučnom kada je završavao svoj prvi cjelovečernji film “Kobni telefon”, “no budget” pustolovinu, krajnje revolucionarnu u odnosu na tadašnje uvjete produkcije. Bile su mu tek 22 godine i nijedan ljubljanski laboratorij nije htio obaviti postprodukciju tog filma, smatrali su ga amaterskom zafrkancijom.

U Cankarjevom domu upoznao je tada već vrlo renomiranog zagrebačkog redatelja Zorana Tadića, koji je imao iskustva s takvim gerilskim pothvatima: uostalom, tako je i nastao njegov prvijenac “Ritam zločina”. Tadić mu je pomogao da završi film u tada vrlo agilnoj zagrebačkoj Filmoteci 16, “Kobni telefon” prikazan je i na pulskom festivalu, gdje je izazvao popriličnu pažnju, jer je njegova minimalistička estetika zaintrigirala publiku sklonu modernom načinu filmskog izražavanja.

Supruga umjetnica

Kozole je ovih dana ponovno boravio u Zagrebu, stigao je na zakašnjelu hrvatsku premijeru svog posljednjeg igranog filma “Slovenka”, proizvedenog još 2009. godine, najuspješnijeg izvoznog proizvoda slovenske kinematografije u protekla dva desetljeća. Doputovao je iz New Yorka sa suprugom Zorom Stančič, poznatom likovnom umjetnicom, koja je u “Slovenki” bila kostimograf. Kozole je tamo snimao dokumentarac o Ulayu, glasovitom performance artist-u (pravim imenom Frank Uwe Laysiepen) i nekadašnjem životnom partneru Marine Abramović, danas prave zvijezde na svjetskoj likovnoj sceni.

Nakon razlaza, njih dvoje su odbijali komentirati jedno drugo, no kada je Ulay pristao nastupiti u hvaljenom dokumentarcu “Marina Abramović: umjetnica je prisutna”, predstavljenom ove godine u Sundanceu i na Berlinaleu, i ona je u Berlinu dala izjavu za Kozoleov film o Ulayu.

Nesređene prilike

Što ga se posebno dojmilo u New Yorku? “Svakako izložba Sanje Iveković u MOMA-i. Fenomenalno je da je dobila takav prostor, koji stvarno i zaslužuje”. 49-godišnji redatelj pomno prati zbivanja na likovnoj sceni, jer je još prije “Kobnog telefona” maštao o tome da postane fotograf, a i supruga Zora ne dozvoljava mu da propusti ništa što je od posebnog značaja u toj branši. O njoj je prije dvije godine snimio dokumentarac “Dvije ili tri stvari koje znam o njoj”, parafrazirajući poznati film Jean-Luc Godarda s Marinom Vlady.

“Slovenka” je zasigurno jedno od najboljih ostvarenja koja su se tijekom posljednjeg desetljeća pojavila u regiji, a na internetu je bila iznimno “skidana” zbog engleskog naslova “A Call Girl”.

Protagonistica filma je djevojka iz Krškog (u grad svoga sazrijevanja Kozole smješta radnju mnogih svojih filmova, pa i “Rezervnih dijelova”, sudionika službenog programa berlinskog festivala), koja studira u Ljubljani, ali se usput bavi i prostitucijom (u oglasima se predstavlja kao “Slovenka” - odatle i naslov filma), kako bi si kupila stan.

Najveći su joj neprijatelji bankari, koji vrebaju na svako zakašnjenje u otplati stambenog kredita, te profesionalni makroi, koji ne trpe “soliste” u toj vrsti posla.

Film je intrigantan stoga jer njegova junakinja nije nikakva žrtva, koju su na prevaru prisilili na prostituciju, nego cura kojoj je to svjestan izbor, kako bi si osigurala egzistenciju, međutim, ubrzo shvati da su njezine ambicije nerealne i da nije u stanju kontrolirati to u što se upustila.

Sjajna debitantica

Radnja se odigrava u razdoblju dok je Slovenija predsjedavala Europskom unijom i teško je ne povući paralelizam između provincije i središta, kakav vlada između Krškog i Ljubljane te Slovenije i europskih centara moći.

Nevjerojatan je fenomen da “Slovenka”, koja je obišla bezbroj međunarodnih festivala i tamo dobila niz priznanja, svojedobno nije dobila niti jednu nagradu na nacionalnom festivalu u Portorožu. Naime, 2009. sva je odličja pokupio art triler “9:06” Igora Šterka, zanimljivo djelce, ali ipak inferiorno u odnosu na “Slovenku”. Nije nagrađena čak ni debitantica Nina Ivanišin, u vrijeme snimanja filma studentica na ljubljanskoj akademiji, koja je uistinu pravo glumačko otkriće (poslije je dobila ulogu u filmu Rajka Grlića “Neka ostane među nama”) i bez nje Kozoleovo ostvarenje ne bi ni približno tako dobro funkcioniralo.

Kako to Kozole objašnjava? “Nije to ništa posebno, mnogi europski redatelji koji imaju uspjeha na međunarodnoj sceni najslabije prolaze u vlastitim sredinama”.

Kozole se ima razloga žaliti na nesređene prilike u slovenskoj kinematografiji, u kojoj - usprkos postojanju naizgled nezavisnog slovenskog filmskog centra - politika intervenira kako god joj se prohtije.

Odbijanje fonda

Prije nekoliko godina imao je engleske koproducente za svoj projekt “Tamna strana zemlje”, ali nije prošao na slovenskom filmskom fondu. Situacija se ponovila nedavno, kada je odbijen njegov novi projekt “Noćni život”.

Za njega ima već njemačke i francuske koproducente, namjerava se natjecati i na fondu Hrvatskog audiovizualnog centra za manjinske koprodukcije, a ponovno će okušati sreću i u Sloveniji. Možda ovaj put prođe.

Manje je poznato da je koscenarist “Slovenke” naš Ognjen Sviličić. “Upoznali smo se na Sarajevo film festivalu i isprva nismo bili sretni što su nas posjeli jednog do drugoga. Što mi treba taj Slovenac? Što će mi taj Hrvat? - obojica smo gunđali. Poslije smo počeli razgovarati i shvatili da bi naša suradnja mogla biti plodna.”

Rezervni dijelovi

Sviličić je jedan od scenarista “Noćnog života”, na kojem bi direktor fotografije mogao biti Vanja Černjul, Zagrepčanin koji je u Americi napravio impresivnu karijeru.

Nije to prvi put da se Kozole okružuje hrvatskim filmašima. “Rezervne dijelove” snimio je Radoslav Jovanov Gonzo, zagrebački majstor videospotova, a film je montirao - kao i “Slovenku” - Andrija Zafranović. Kako je Kozole u početku istaknuo, Zagreb mu je uvijek bio bliži od Ljubljane.