DOKUMENTARAC O PARAOLIMPIJCU

Dejan Aćimović: U Pekingu sam svjedočio čudu i vidio Kralja

Obožavam biti sam na čeki, što veći minus, što hladnije, to bolja psihoterapija - kaže u uvodnoj sceni filma “Kralj” njegov protagonist, atletičar paraolimpijac Darko Kralj , dok puni lovačku pušku i u praskozorje odlazi put šume, u potragu za divljači.

Rođen 1971. u Garešnici, a odrastao u Grubišnom Polju, Darko Kralj na početku rata sa svojom se jedinicom zatekao u Slavoniji. U srpnju 1991. teško je ranjen prilikom raketnog napada na Dalj. Izgubio je lijevu nogu, a liječnici mu nisu davali šanse da preživi. 17 godina kasnije Darko je osvojio zlatnu medalju na Paraolimpijskim igrama u Pekingu, a njegovu životnu priču dokumentirao je redatelj Dejan Aćimović .

Dvogodišnje snimanje

- Na snimanje filma odlučio sam se nakon što sam u Pekingu svjedočio čudu i vidio kako je Darko pet puta rušio svjetski rekord - priča Aćimović, koji se u Kini zatekao snimajući dokumentarac o slijepom atletičaru Petru Bešliću.

- Prvih 20-30 sati potpuno je neupotrebljivo jer sam imao ogromnu tremu - smije se Darko. S vremenom se, pak, potpuno opustio ispred kamere, stekao povjerenje u Aćimovića, a tijekom dvogodišnjeg snimanja među njima se razvilo i veliko prijateljstvo.

U filmu gledamo i arhivske snimke HRT-a o spašavanju daljskih ranjenika koje je bilo izvedeno gotovo filmski, jer kolima Hitne pomoći nije bio omogućen pristup. Zahvaljujući požrtvovnim mještanima Darko i njegovi suborci čamcima su prevezeni Dunavom i Dravom do Osijeka. Darko je potom helikopterom prebačen u Zagreb, u KBC Rebro, gdje je počela njegova bitka za život. Nakon složene operacije iz kome se probudio tek nakon 14 dana, no lijeva noga morala je biti amputirana. Uslijedio je mukotrpan oporavak, nakon čega je morao ponovo naučio hodati i obavljati naizgled jednostavne radnje. Nepokolebljivog duha, i uz pomoć obitelji, nije dopustio da ga svlada depresija.

- Tamo gdje me ljudi sažalijevaju nisam htio ići - objašnjava. Ispijanje stocka i repetiranje pištolja po birtijama, tada svakodnevnicu mnogih ratom sluđenih branitelja, zamijenio je sportom.

2004. godine, prilikom popravka proteze u Bjelovaru, upoznao je Josipa Slivara, također invalida Domovinskog rata, koji ga je pitao bi li se htio baviti atletikom i tako je počeo trenirati bacanje kugle. Ispočetka je kuglu bacao po dvorištu, a s novom protezom, koja je imala mogućnost podešavanja u koljenskom zglobu, rasli su i rezultati. No presudan trenutak Darkove karijere bio je kada je upoznao Ivana Ivančića, našeg najpoznatijeg bacačkog trenera.

Najbolji sportaš

- Darko je uvjerljivo najjači sportaš u mojoj trenerskoj karijeri, a s njim bi se i zdravi juniori teško nosili. Ja sam vrlo zahtjevan trener, a Darko se mnogo toga morao odreći da bi uspio - ističe Ivančić, koji je u Darku od početka vidio šampionski potencijal:

- Za bacanje kugle presudni su brzina, snaga i tehnika. Ako nemaš samo jedan od tih elemenata, onda si samo prosječan bacač, a Darko je sva tri elementa imao na najvišoj razini - dodaje Ivančić. Vrhunac Darkove sportske karijere bio je na Olimpijskim igrama u Pekingu, gdje je čak pet puta popravljao svjetski rekord, a svih šest hitaca bacio je preko 14 metara i prvi je u povijesti paraolimpizma kojem je to uspjelo. Ivančić smatra da je to jedinstveno postignuće u svijetu sporta:

- Svjetski rekordi ne obaraju se svaki dan, ponekad je za to potrebno 30-40 godina, a ponekad i čitavo stoljeće. Teško da će to itko ponoviti.

London zadnji

Darko trenira doma, u Grubišnom Polju, a dvaput mjesečno odlazi u Zagreb kod trenera Ivančića. S reprezentativcima Sandrom Perković i Marinom Premeruom često je i na pripremama u Medulinu i Bjelolasici.

Poslije obitelji, supruge Tereze i trojice sinova, najveće ljubavi su mu lov i ribolov, to mu je, kaže, punjenje baterija. Olimpijske igre u Londonu bit će mu posljednje veliko natjecanje i posljednji profesionalni sportski izazov, nakon čega prelazi u veterane.

- Želim što više vremena provoditi s obitelji, sinovi rastu i trebaju me - zaključuje ovaj veliki sportski, ali prije svega životni heroj.

S filmom idemo u sve gradove koji imaju kino

- Ovaj film način je da se progovori o paraolimpijskom sportu koji je bezobrazno zapostavljen. U Hrvatskoj ne postoji sustavna podrška djeci s poteškoćama u razvoju, podršku dobiju tek kada počnu pokazivati rezultate. Petar Bešlić, primjerice, u najmlađoj je dobi bio mnogo bolji u biciklizmu nego u atletici, no nije imao potrebne uvjete za bavljenje tim sportom. S filmom ćemo gostovati u svim gradovima u Hrvatskoj koji imaju kino; prijepodne ćemo održavati projekcije za djecu, a navečer za građanstvo, a nakon svake bit će okrugli stol s Darkom i njegovim trenerom na kojem će se predstavljati paraolimpijski sport - kaže redatelj Dejan Aćimović.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 02:38