Distopijski SF Dalibora Barića na listi je potencijalnih nominacija, ali teško će do Oscara

Gledam film u kojem netko gleda film o nekom tko gleda film – rečenica je koju u jednom trenutku izgovori jedan od likova u animiranom filmu "Slučajna raskoš prozirnog vodenog rebusa". Ta rečenica nije samo iskaz o stanju uma jednog od likova. Ona je možda i najbolji poetički opis filma šibenskog animatora Dalibora Barića. Jer, Barićev film doista jest film u kojem gledamo kako netko gleda film o nekom tko gleda film. Cijela je "Slučajna raskoš…" velika citatna, autoreferencijalna košara u kojoj se ulomci drugih filmova, knjiga i slika zrcale jedni u drugima kao u postmodernističkoj dvorani ogledala.

Prvi dugometražni film šibenskog animatora i eksperimentalnog filmaša Barića živio je relativno nezapaženo prvih mjeseci svog festivalskog života, da bi naglo dospio u žižu interesa hrvatske javnosti krajem siječnja, nakon što je uvršten u užu kandidacijsku listu 27 naslova koji dolaze u obzir za ovogodišnjeg animacijskog Oscara. Jedan je dio uobičajeno površne hrvatske javnosti pogrešno protumačio da je Barićev film nominiran za Oscara: tako ga je - dakle, kao "film nominiran za Oscara" - predstavila i neupućena ravnateljica splitskog art-kina na projekciji u petak.

To - naravno - nije točno. Ovaj film dugog i zakučastog imena (još uvijek) nije nominiran, već se samo našao na ne baš tako kratkoj "short-listi" potencijalnih nominanata. Ni to - međutim - nije priznanje bez veze, s obzirom da to dosad nije uspjelo ni jednom od rijetkih hrvatskih dugometražnih crtića otkad je 2002. uvedena zasebna kategorija za dugometražni animirani film.

Hoće li ovaj film dugog i teško upamtivog naslova u konačnici ući među pet nominiranih, u društvo u kojem će nesumnjivo biti Pixarov "Soul" i DreamWorksovi "Croods"? Odmah treba reći: teško. I to ne nužno zbog (ne)kvalitete filma, nego zbog njegove doista radikalne hermetičnosti kroz koju će se teško prokrčiti i najobrazovaniji glasači Akademije.

Kadar iz filma Slučajna raskoš prozirnog vodenog rebusa čiji je autor Dalibor Barić

"Slučajna raskoš prozirnog vodenog rebusa" filmski je one-man show autora Barića, koji u filmu potpisuje režiju, scenarij, montažu, animaciju, čak i muziku. Film bi se mogao približno opisati kao egzistencijalističko-politički distopijski SF. Film prati nekoliko fabularnih linija koje se zbog eliptičnosti i fragmentarnosti jedva mogu zvati narativnima. Jedan od likova – Martin – službenik je velike tehnološke korporacije koji prijavi vlastitu firmu da masovno nadzire građene.

Na jednom od kolegija u tvrtki, Martin biva prokazan kao zviždač, a potom nestaje. Drugi lik je Ambroz, policijski detektiv koji istražuje Martinov slučaj. Slučaj ga odvodi u nekakvu pustopoljinu gdje s kolegama zabasa usred ničega. Treći niz narativnih fragmenata prati pokušaj prebacivanja ljudskog uma iz jedne tjelesne ljušture u drugu. Taj pokušaj - pomalo nalik glavnom motivu serije "Altered Carbon" Laete Kalogridis - isprva se čini uspješan, no počnu se gomilati komplikacije. Svi ti fragmenti kiberpank i distopijskih motiva u Barićevom su filmu - međutim - uronjeni u ono što je njegov dominantni sadržaj: a to je raspričani monolog o egzistencijalnoj nelagodi, neuklopivosti u sistem i uzaludnosti bijega.

Kao što je rečenica s kojom smo počeli ovaj tekst uočljivo autoreferencijalno-metatekstualna, takav je i Barićev film. Šibenski animator ne libi nas se zasipati citatima. U filmu izravno spominje Tarkovskog i Cronenberga, citira "Metropolis", "Scanner Darkly" i Ursulu Le Guin. U brojnim intervjuima, Barić navodi Phillipa K. Dicka kao značajan uzor. Taj bi se popis mogao širiti još - među ostalim i na Davida Lyncha, ili na prozaike poput Pynchona i Palahniuka. Od njih Barić posuđuje ne samo postmodernističke tehnike, nego i literarizaciju teorija zavjere i tehnološke paranoje. Svega tu - ukratko - ima. U nekim trenucima, međutim, ta pretrpanost prestaje biti vrlina filma, a postaje pretenciozni, neselektivni teret.

"Slučajna raskoš prozirnog vodenog rebusa" je - treba odmah reći - fascinantno vizualno iskustvo. Barićev film je onirički spektakularni trip koji vrijedi gledati na velikom ekranu. Hrvatski animator spretno spaja različite vizualne kodove, od rotoskopije i citiranih igranih scena, preko Matissea i Kleea, pa do tehničkog crteža, stripa, masmedijske grafike i vizualne signalizacije u javnim prostorima. Likovni stil mu je stalno u mijeni i neprestance iznenađuje. Za razliku od mnogih animatora, Barić razumije i filmsku režiju, pa se interesantno poigrava točkom gledišta, izrezom slike i montažom.


Fascinantan kao niz slika, Barićev je film - međutim - istovremeno zamoran kao niz riječi. Tijek slika neprestano je prignječen logoreičnom bujicom verbalnih mudrolija koje se u gorim slučajevima svode na srednjoškolsko palamuđenje o smislu života i žrvnju sistema. Gledajući film, gledatelju dođe pokatkad da autora Bariću prišapne: daj, molim te, začepi konačno s tim djetinjarijama, pusti da gledamo ovu divotu.

Barićev film nastavlja se na jednu specifičnu tradiciju hrvatske animacije. To je tradicija koju možemo unatrag locirati još od Mimičina "Samca" (još jedan Barićev vidljivi uzor). To je tradicija koju nisu nikad zanimale lokalne teme i "male" priče, nego se preuzetno bavila grandioznim, globalno-civilizacijskim pitanjima. Nastavljajući se na tu liniju, Barić baštini i jednu od dugotrajnih mana hrvatske animacije koju se može pratiti još od osamdesetih. Poput velikog dijela hrvatske animacije, i Barić je čovjek slike. Slikom barata zanimljivo, raznovrsno i suvremeno. Ali - film nije zidni tapet nego struktura u vremenu, a ma kako bio anarativan, film svejedno ište dramaturgiju, strukturu i selekciju. Ište, ukratko, scenaristički rad.

Nemar prema dramaturgiji i scenariju jedna je od dugotrajnih mana hrvatske animacije koju su dijelom diseminirali i rđavi učitelji. Ta je mana otežala domaćoj animaciji tranziciju na dugometražnu produkciju, tranziciju koja se posljednjih desetljeća zbila posvuda u svijetu, a mi u njoj porazno kaskamo. Jer, s takvim pristupom - "ne treba nam scenarij ni dramaturg" - teško je odskočiti sa 10 na 100 minuta, a to se jasno da demonstrirati na primjeru "Slučajne raskoši…"
Film je probir. On se svodi na selekciju i odbacivanje. A kod Barića nema probiranja - jer, njegov film usisava sve. Šteta. Bolje bi, naime, bilo da je Barić snimio film o nečemu, umjesto da je snimio film o – svemu.