Došlo je vrijeme za jedini domaći filmski A festival

ZAGREB - Na 21. Svjetskom festivalu animiranog filma gostuju David Silverman, redatelj kultne serije “Simpsoni” i animatorska legenda Paul Driessen, devet dugometražnih animiranih filmova natječu se za Grand Prix, a glazbeni animirani filmovi novitet su u programu. O festivalskoj koncepciji, značenju Animafesta u svijetu i omiljenim filmovima popričali smo s novim umjetničkim direktorom festivala, Danielom Šuljićem.

Uskoro spajanje

Prije nekoliko godina Animafest je razdvojen na kratkometražni i dugometražni program koji se izmjenjuju svake dvije godine. Smatrate li takvu koncepciju dobrom?

- Naš plan je da od 2013. godine ujedinimo ove dvije kategorije. S druge strane, spajanje programa košta još više pa dolazimo do pitanja financiranja. Animafest je jedini naš A-festival svjetskog značaja i ako ga odgovorni u institucijama ne budu podržavali dovoljno, on bi taj značaj mogao izgubiti i mogla bi mu se dogoditi ista situacija kao i Puli, koja je nekad bila relativno bitna, a sad više nije relevantna.

Je li bilo teško dovesti Davida Silvermana, koji će ove godine biti u žiriju?

- Silverman je stvarno predivna osoba, iznimno je susretljiv i zabavan, tako da nije bilo teško, osim što smo ga morali “bukirati” skoro godinu dana ranije. Naravno da je i reputacija našeg festivala olakšala stvar. Osim Silvermana, naš gost bit će i vrhunski nizozemski animator Paul Driessen, iz Rusije dolazi Garri Bardin, autor “Ružnog pačeta”, iz Srbije Aleksa Gajić, a u pitching forumu gost će biti Estonac Kaspar Janci, dobitnik nagrade Cartoon d’Or.

Koje biste filmove iz programa preporučili?

- “Chico i Rita”, romantičnu priču o ljubavi i jazzu, zatim “Moj pas Tulip” supružnika Fierlinger, te švedsku “Metropiu”, mračan futuristički triler o korporativnim zavjerama. Izdvojio bih i novi film Jana Švankmajera “Preživjeti život”, to je manje za širu publiku, ali on je legenda animacije i zanimljivo je da ne voli svoje filmove davati u natjecateljske programe. Svakako vrijedi pogledati i “Dugu” Joška Marušića, a od filmova za djecu tu je predivan “Život jednog mačka” francuskog studija Folimage.

Kratke ideje

Novitet je glazbeni program “Kino za uši”?

- U “Kinu za uši” prikazujemo tri kultna glazbena filma: “Žutu podmornicu”, “Pink Floyd: Zid” i “Heavy Metal”, s tim da film o Pink Floydu zapravo i nije animirani nego igrani, no s animiranim sekvencama koje su toliko dojmljive da je 10 minuta animacije najbitniji dio cijelog filma. Povijesne panorame dugometražnih animiranih filmova su rijetke jer do prije 10-15 godina nije bilo puno dugometražnih produkcija, sjećam se još samo dva starija dugometražna autorska filma - to su “Fritz The Cat” Ralpha Bakshija (1972.) i animirani prvi dio “Gospodara prstenova” istog autora iz 1978. To je film koji bih volio pokazati iduće godine.

Profilirali ste se kao autor kratkometražnih animiranih filmova, imate li ambicije napraviti i dugometražni film?

- Da, ambicija mi jest dugometražni film, samo za to treba imati ideju koja “trpi” dugometražni film, a meni za sad na pamet padaju uglavnom kratkometražne ideje.

Koga biste izdvojili od domaćih animatora?

- Ima nekoliko autora srednje generacije: Simon Bogojević Narath, Marko Meštrović, Darko Bakliža, Veljko Popović, Ana Hušman... U zadnjih se nekoliko godina hrvatska animacija oporavila, nakon krize 80-ih i 90-ih sada već imamo i određeni broj filmova koji su na svjetskom nivou. Od autora najmlađe generacije izdvojio bih Švicarku koja je studirala u Hrvatskoj, Michaelu Müller, kao i Ivu Jurić i Irenu Jukić Pranjić.

Animirani film često se povezuje s filmom za djecu, no danas imamo sve više animiranih filmova za odrasle?

- Još uvijek se događa kada nekome kažem da se bavim animiranim filmom da ljudi misle da se radi o filmovima za djecu. S pojavom artističkih dugometražnih filmova, poput “Valcera s Bashirom” ili “Perzepolisa”, ta se percepcija mijenja i polako se shvaća da i animirani filmovi imaju ozbiljnu umjetničku vrijednost.