Dvije klinke u ludoj noćnoj šetnji gradom

ZAGREB - Kad je uoči pulskog festivala prošlog ljeta najavljivao svoj film “Fleke”, redatelj Aldo Tardozzi kazao je kako su “Fleke” film namijenjen jednoj posve zaboravljenoj domaćoj publici - a to su tinejdžeri.

U posljednje vrijeme, rade se opet i filmovi za djecu. Međutim - tinejdžeri, najveća skupina kino gledatelja, naraštaj koji masovno visi po multipleksima, u hrvatskom filmu je posve nezastupljen.

Zamjena odjeće

Tu - marketinški kazano - “target grupu” Tardozzi je pokušao pogoditi “Flekama”, noćnim urbanim tinejdžerskim noirom koji je snimljen u neovisnoj produkciji i koji pripovijeda o neobičnom spoju dvije zagrebačke tinejdžerice.

Lana ( Iskra Jirsak) klinka je iz buržujske obitelji, krotka konformistica koja odlazi na spoj i doživi ružni, nasilni seks - praktički silovanje. Irena ( Nika Mišković) razuzdana je uličarka koja na samom početku filma orobi i ustrijeli taksista. Slijedi racija koja spletom slučaja poveže dvije djevojke koje se ne poznaju.

Irena predloži da zamijene odjeću, što znači da će s njom zamijeniti i krvave fleke - tragove napastovanja, odnosno ubojstva. U prvom trenutku, gledatelj pomisli da je razmjena fleka kriminalistički motiv i da će stvar krenuti u pravcu forenzičkog, CSI košmara. Međutim, kod Tardozzija je “razmjena fleka” više metaforička: Lana postaje Irenin suučesnik, Irena Lanin “mentor”, a dvije klinke tijekom noći obići će tako zanimljiva mjesta kao što su drogerija i mrtvačnica, te promijeniti četiri-pet žanrova, od “girl powera”, preko filma ceste i horrora, do omladinske melodrame.

Neobična sudbina

Tardozzijeve “Fleke” su nakon prošloljetne pulske premijere imale sudbinu koja u hrvatskom filmu nije uobičajena. U Puli je film primljen mlako, a Tardozziju se zamjerao nedostatak redateljske energije i stilski akademizam. “Fleke” su, međutim, jedini ovogodišnji hrvatski film koji je imao makar umjereni inozemni odjek. Igrao je na glavnini bitnih regionalnih festivala (Sarajevo, Motovun, beogradski FEST), na ponešto stranih, a s FEST-a, iz Poljske i Kanade vratio se i s nagradama.

Što nedostaje

“Fleke” se uklapaju u sad već poveći trend filmova o novoj, nihilističkoj istočnoeuropskoj mladeži kao što su “Djevojke” Mađarke Faur ili “Razred” Estonca Ilmara Raaga.

No, Tardozzijev film u mnogo čemu je zapravo foto robot novijeg hrvatskog filma. Iako snimljen za sitni novac, izgleda produkcijski solidno, vizualno je kultiviran. Obje mlade glumice fotogenične su i glamurozne.

Ono što “Flekama”, međutim, nedostaje jest više dramske fokusiranosti i više osobne boje. U nekim trenucima čini vam se kao da scenarij mutira a film hrli iz jedne priče i žanra u drugu napuštajući ono prijašnje. Ta anarhičnost i nered fabuliranja nije, međutim, u skladu s odlikaškom čistoćom i točnošću stila.

U normalnim okolnostima, Hrvatska televizija godišnje bi proizvodila petnaestak filmova kao što su “Fleke”, koji bi tada bili norma po kojoj bi se mjerili filmovi koji su iskorak. Kako to nije slučaj, “Fleke” su se našle u nesretnoj ulozi da budu perjanica lanjske domaće kino produkcije, što je uloga koju ne mogu izdržati.