Film Hlynura Pálmasona: Umirovljeni policajac suočava se s nevjerom pokojne supruge

Istina će vas osloboditi - Isusova je rečenica pribilježena u Evanđelju po Ivanu. Tijekom dva milenija, ta je rečenica provodnih krilatica na kojoj počivaju zapadno novinstvo, historiografija i sudstvo, koju nalazimo u crkvenim himnama, na sloganima sveučilišta, pa čak i u ulaznom atriju CIA-e. Istina - međutim - pokatkad ne oslobađa. Istina, čini se, neki put porobljava.

Pa istina tako porobljava i glavnog junaka islandskog filma "Bijeli, bijeli dan" redatelja Hlynura Pálmasona. Junak filma - odnedavna dostupnog u videoteci HBO - je Ingimundur, umirovljeni policajac iz provincijskog islandskog gradića. Ingimundur (Sigurðsson) je udovac: supruga mu je ne tako davno stradala u automobilskom udesu. Iako se još nosi s gubitkom, starog se policajca ne može smatrati nesretnim čovjekom. Ima zdrav socijalni život. Navraća u bivšu postaju, igra sa škvadrom nogomet. Svojim rukama podiže kuću za kćer i njezinu obitelj. Ima unučicu (Hlynsdóttir) koju obožava, a i ona njega. Salka je najslađa unučica kakvu možete poželjeti, a Ingimundur mudri, bradati, dobrostivi djed iz TV reklama.

Trilersko finale

Tako to biva sve dok jednog dana Ingimundurova kći ne donese u stan kartonske kutije s pokojničinim stvarima. Junak stane prekapati po zaostavštinom pokojnice, i ostane zaprepašten. Pronalazi očite dokaze da mu je supruga bila nevjerna, pa čak i video iz hotelske sobe s ljubavnikom. Ingimundur je zgromljen. Pošto je policajac, počinje istraživati - ali ne zločin, nego nevaljalstvo mrtve žene. A što više zna, to postaje gori. Hrli iz jednog incidenta u drugi. Emotivna srčika njegova života - odnos s unukom - počne se urušavati. Sve to vodi prema trilerskom finalu, u kojem se Ingimundur suočava s "krivcem" za njegovu muku: ženinim ljubavnikom.

Islandski film je fenomen koji ne može ne frapirati. Zemlja s manje stanovnika od Splitsko-dalmatinske županije svake godine proizvede jedan do dva top-filma, a ono što je poglavito neobično je što ih ne rade vazda isti ljudi, nego stalno naviru novi i novi režiseri. I Pálmason spada u takve. "Bijeli bijeli dan" tek mu je drugi film. S njim je 2019. ušao u Cannes gdje se film pretvorio u senzaciju festivala, pa potom nanizao sijaset festivalskih nagrada.

Komični tajming

To ne čudi, jer je film izvanredan. Pálmasonu je sjajno uspjelo držati više loptica u zraku, balansirati između žanrovskog i nežanrovskog. Film je na jednoj razni detektivski "whodunnit" s čisto trilerskim klimaksom. Ima puno nenametljivog crnog humora (upozoravam na briljantnu scenu u kojoj djevojčica dobije zadatak da ubije ulovljenog lososa). "Bijeli, bijeli dan" je istodobno pun čudnih odvjetaka, iznenađujućih, začudnih digresija.

Pálmason je bogomdan režiser koji iz rutinske karakterizacijske scene zna napraviti mali masterpis. Scene poput one u kojoj djed unuci priča priču, ili se sukobi s policijskim kolegama koji traže da vrati ključeve postaje, pretvaraju se iz rutinskih zglobova radnje u apsurdne, crnohumorne minijature. Što god postavi pred kameru, Pálmason iskazuje smisao za komični tajming i filozofsku začudnost. A sve to vodi prema finalu koje je scenaristički jednostavno, izvedeno iz čiste režijske ideje.

"Hvítur, hvítur dagur" je film u kojem noir susreće Bergmana, a oni svi zajedno Johna Forda. Pálmasonov je film velika himna priprostom, bidermajerski idiličnom životu malih ljudi, životu koji - eto, bar koji put - istina može samo pokvariti. To je suvremeni klasik, možda i najbolji film ovogodišnjeg repertoara.