Film hrvatskog redatelja Josipa Lešića koji nikako nije trebao biti zaboravljen

Prije nekoliko tjedana poslao mi je mail Slobodan Šijan i pitao me jesam li gledao film "Neka daleka svjetlost". "Nisam", odgovorio sam, "ali sam ga snimio kad ga je emitirao Klasik TV. Je li to nešto važno?". Po Šijanu je ispao da jest, politička drama iz 1969., koja nije bila dovoljno radikalna da bi je uvrstili u trend tada dominantnog crnog vala, ali je zbog toga gurnuta u drugi plan, što nije zasluživala.

Režirao ju je Josip Lešić, kazalištarcima vrlo poznato ime, jer je neko vrijeme bio direktor sarajevskog Festivala malih i eksperimentalnih scena, a i predavao je na tamošnjoj kazališnoj akademiji, no sredinom šezdesetih bio je i direktor Bosna filma, te sudjelovao u radu na scenarijima intrigantnih filmova "Glasam za ljubav" i "Glineni golub" Tome Janića (tko se ne sjeća njegovih "Crnih bisera"?). Objavljivao je knjige o Krleži, Aleksi Šantiću, Steriji Popoviću, Branislavu Nušiću, jugoslavenskoj modernoj kazališnoj režiji i mnogo čemu drugome, a njemu me privuklo još nešto.

Neposredno nakon što sam konačno pogledao "Neku daleku svjetlost", intervjuirao sam Pjera Žalicu povodom njegova novog filma "Koncentriši se, baba!" i spomenuo Lešića. Ispalo je da mu je on bio profesor, dobro ga je znao, Lešić je osobito cijenio njegova oca, pjesnika i dramatičara Miodraga Žalicu, međutim, uslijedio je komentar: "Ali ja nisam znao da je Lešić ikad režirao neki film. Nikad to nije spominjao u razgovoru."

Bit će da je Lešića obeshrabrio hladan prijem "Neke daleke svjetlosti", zato je smatrao da je taj film najbolje zaboraviti.

Šteta, prvo što vas iznenadi u filmu je prvoklasna glumačka ekipa u kojoj su Rade Marković, Ljuba Tadić, Ana Karić, Dušica Žegarac, Mira Stupica, Rejhan Demirdžić i njih još nekolicina važnih. Marković igra vrlo slojevit lik, istražnog suca Branka koji je okorjeli ženskar, zbog toga mu se raspao brak, pa sa sinom, sada već zrelim mladićem, nema nikakvog kontakta. Od svog dobrog znanca, isljednika Uroša (Tadić), preuzima slučaj Tamare Mirc (Žegarac), naočite brinete osumnjičene da je obavijestila svog ljubavnika kako ga policija namjerava uhapsiti zbog pronevjere, pa je taj pobjegao u inozemstvo. Branko je naravno očaran uhapšenom ljepoticom, za njega ona nije kriva i pušta je na slobodu, na zgražanje Uroša i kruga u kojem se kreće. Pred njim je inače sveučilišna karijera, glavni konkurent za mjesto na fakultetu mu je Pavle (Velimir Životić), koji je trenutačno u vezi s njegovom bivšom ljubavnicom (Ana Karić), spretnom damom premreženom s najutjecajnijim ljudima u Sarajevu, a njihova urota i nije bog zna kako komplicirana kad Branko povlači krajnje krive poteze.

"Neka daleka svjetlost" iznimno je zanimljiva u drugom planu, pokazuje da je na vlasti grupa ljudi koji se odlično poznaju, očito su se povezali u ratu, jer bez partizanske prošlosti teško da bi sada živjeli u tako lijepim stanovima i imali tako dobre položaje, redovno se nalaze na kartanju, žene su važne podjednako kao i muškarci, a seks je jedno od oružja kojim se može najbolje napredovati.

Nije to osobito novi motiv, ali je dobro upotrijebljen, njihova djeca, naime, ne respektiraju svoje roditelje, pa kad Branko zaluta na zabavu koju je priredio njegov sin, tamo se osjeća poput stranca, pritom i nepoželjnog.

Moderni štih naglašen je glazbom Đorđa Novkovića, jednu od pjesama izvodi još mladi Kemal Monteno, a film vješto balansira između kulture novih skorojevića i one običnih ljudi koji se nisu uspjeli tako dobro probiti.

Na pulskom festivalu 1969. film je prikazan u Festivalskom centru (zajedno s nizom problematičnih filmova kao što su "Zaseda" Živojina Pavlovića, "Rani radovi" Želimira Žilnika, "Vrane" Ljubiše Kozomare i Gordana Mihića, "Slučajni život" Ante Peterlića i "Nedjelja" Lordana Zafranovića), nisu ga pustili u Arenu, iako su to glatko mogli, jer priča veže gledatelja, a i glumačke izvedbe su jako dobre.

Osobito se izdvaja Ana Karić koja je u hrvatskoj kinematografiji rijetko kad dobila šansu igrati zanosnu intriganticu, da je netko pokušao napraviti domaću verziju "Opasnih veza" Choderlosa de Laclosa, ona bi briljirala u ulozi markize de Merteuil.

Glavni razlog zašto je "Neka daleka svjetlost" zaboravljena nije samo neuklapanje u trend crnog vala, nego i činjenica da je tih godina u jugoslavenskoj kinematografiji vladala hiperprodukcija, neprestano iskrsavaju filmovi koji su nepravedno potonuli u tom preobilju. Srećom, jako je puno kanala i internetskih portala koji se bave yu filmom, pa će takvih previda biti sve manje.