FILM JIMA JARMUSCHA 'MRTVI NE UMIRU' OTVORIO CANNES Izlet u zombi žanr veterana američkog indie pokreta

Svečanim otvaranjem i premijerom filma “The Dead Don’t Die” (Mrtvi ne umiru) u utorak je u Cannesu počeo 72. filmski festival. Festivalsko otvaranje bilo je ponajviše posvećeno prisjećanju na jednu od velikanki svjetskog filma, od koje se Francuska oprostila prije nepunih mjesec dana - a to je Agnes Varda.

Prikazivani su inserti iz Vardinih filmova, otpjevan song iz “Cleo od 5 do 7”, a tijekom otvaranja festivala na pozornici je cijelo vrijeme stajala prazna redateljska stolica s napisom “Agnes V.”. Ipak, iza tog oproštaja s jednom od najšarmantnijih redateljica u filmskoj povijesti stoji i prstohvat grižnje savjesti. Varda, naime, nikada nije bila canneska miljenica. Cannes je često preskakao i favorizirao “svoje” francuske redatelje, nerijetko bitno manje zanimljive od nje, a svoje najvažnije filmove redateljica je češće promovirala u Veneciji i Berlinu. Ali, i za Cannes vrijedi ono što vrijedi obično u životu. Naime, o mrtvima sve najbolje.

Posveta sebi

Nakon otvaranja festivalska je publika imala prilike vidjeti i prvi film ovogodišnje službene konkurencije. “Mrtvi ne umiru” je zombi-komedija veterana američkog “indie” pokreta, Jima Jarmuscha - režisera koji s Cannesom ima dugu i intenzivnu povijest. Ovdje u Cannesu još je 1984. dobio nagradu za najbolji debitantski film za “Stranger Then Paradise”. Godine 1993. dobio je za “Kavu i cigarete” cannesku nagradu za najbolji kratki film, a 2005. i nagradu žirija za “Slomljeno cvijeće”. Ipak, Jarmusch dosad nije otvarao Cannes, a sada je dobio i tu čast.

Njegov “Dead Don’t Die” film je koji ima dugu i doista zvjezdanu listu glumaca, koja uključuje Billa Murrayja, Adama Drivera, Chloe Sevigny, Tildu Swinton, Stevea Buscemija, Selenu Gomez i mnoge druge. U filmu su također prisutni kao glumci i brojni muzičari s kojima je Jarmusch surađivao tijekom karijere, od Toma Waitsa i Iggyja Popa do RzA-a, skladatelja i člana Wu Tang Clana. Konačno, u filmu su mjesto našli brojni, katkad i zaboravljeni glumci koji su u nekoj fazi imali ulogu u Jarmuschovoj karijeri - od Rosie Perez, s kojom je snimao “Noć na zemlji”, pa do Mađarice Eszter Balint, koja je 1986. glumila u njegovu prvijencu “Čudnije od raja”. Jarmusch je, ukratko, u svoj novi film ugradio mauzolej posvećen vlastitom opusu i sebi. U film je ugrađeno i sijaset citata: dosta je reći da na nadgrobnoj ploči ispod koje izađe prvi zombi kao ime pokojnog piše - Samuel Fuller.

“Mrtvi ne umiru” zbivaju se u polururalnom gradiću na sjeveru SAD-a. Glavni su junaci filma troje lokalnih šerifa (Murray, Driver, Sevigny) kojima je vrhunac profesionalnog uzbuđenja istraga krađe kokoši. Jednog dana, međutim, policajci počinju uočavati neobičnosti. Sunce nije zašlo iako je večer. Ne čuju se ptice, iz staje bježe krave, a građani policiji javljaju da su im nestali kućni ljubimci. Zbiva se nešto čudno, a kroz inserte s TV-a Jarmusch sugerira i pseudoznanstveno obrazloženje zašto. Uslijed frackinga nafte na Aljaski poremetila se Zemljina os i počela pobuđivati paranormalne pojave. Naposljetku, dogodi se i najvažnija od tih paranormalnih pojava: iz grobova se dižu mrtvi. Uz trojac policajaca, Jarmuschov film donosi još niz živopisnih epizodista. Tilda Swinton tako glumi vlasnicu lokalne mrtvačnice koja je ujedno i budistica i uvježbana samurajka, a kako je iz Škotske, govori s teškim škotskim naglaskom. Tom Waits glumi lokalnog pustinjaka koji sav zarastao u bradu živi u šumi i peče vjeverice, a kad stvari pođu po zlu, on to prvi shvati. Kad se pak zombiji pojave - niste iznenađeni - prvog od njih glumi Iggy Pop.

U razdoblju od Georgea A. Romera na ovamo, zombiji su prošli dug put od marginalnog treš-žanra do srednje struje kulture, a zombije danas nalazimo i u prestižnijim TV serijama i u relativno ozbiljnim SF dramama kao što su “28 dana kasnije” ili “Djevojka sa svim darovima”. Sveučilišni seminari kulturalnih studija su, pak, nadugo i naširoko protumačili zombi-filmove, analizirajući njihov implicitni ideološki i politički sadržaj. Zombije se pritom često tumačilo kao metaforu suvremene masovne kulture u kojoj ljudi ne misle svojom glavom, nego su ispranih mozgova, zadojeni medijima, TV-om, ideološkom hegemonijom i konstruiranim jednoumljem. Jarmuschu, očito, sve to nije bilo nepoznato, pa je njegov izlet u zombi-žanr začinjen jasnim političkim komentarom. Kad se “nemrtvi” probude iz groba, jedino što žele jest gutati u sebe ono što su gutali dok su bili živi - kavu, slatkiše, tarife, besplatne minute, kupovne gadgete. Jarmuschovi zombiji u dobroj su mjeri satira na petparačku potrošačku kulturu.

Živopisni likovi

Sve to posloženo je jako dobro nekih prvih sat vremena. Jarmusch nas odlično uvodi u uvrnuti malomišćanski svijet, upoznaje nas s galerijom živopisnih likova, a film je sve vrijeme vrlo duhovit. Kad se pojave zombiji, gledatelj se isprva zabavlja njihovom gestualnom pretjeranošću i potrošačkom oblapornošću. Jarmuschov je film, ukratko, high concept i kao mnogi takvi filmovi super je dok troši početnu koncept-dosjetku. Kako film teče dalje, međutim, sve više stječete dojam da redatelj zapravo ne zna kamo bi cijelu stvar upravio.

Radnja počinje glavinjati od jednog neuvjerljivog obrata do drugog, hororski aspekt filma nikad stvarno ne zaživi, gegovi se prorijede, a Jarmusch kao trik iz rukava potkraj filma vadi i autoreferencijalni moment: likovi, naime, počinju komentirati scenarij koji glume, pa čak i redatelja “Jima”. Sve se to skupa ipak više doima kao izvlačenje iz nevolje nego kao osmišljena ideja. “Dead Don’t Die” na koncu se izvrgne u obećanje koje se nije ispunilo. Riječ je o filmu koji je slabiji ne samo od Jarmuschovih najjačih stvari nego i od pristojno srednjih filmova koje je u posljednje vrijeme radio (poput “Patersona”). No, što zbog žanra, što zbog glumačke podjele tapecirane zvijezdama, ne bi bilo nemoguće da to bude najhitovskiji redateljev film još od “Broken Flowers” do danas.