Film koji najoštrije prokazuje ustašku vlast, ali ne štedi ni onu nakon 1945.

Kad je u travnju 1941. uspostavljena nacistička NDH, Diana Budisavljević imala je za sobom pet desetljeća života provedenog u idiličnoj građanskoj anonimnosti.

Rođenjem Austrijanka, udata za primarijusa srpskog podrijetla, Diana Budisavljević u tom je trenutku bila ispunjena majka i baka, gospođa koja je uživala u ugodi dobrostojeće klase.

Taj život privilegirane ugode prekinut je jednog dana 1941. kad Diana Budisavljević od svoje židovske krojačice dozna da u NDH već postoje logori. U tom trenutku u dokonoj se liječničkoj gospođi probudio žižak moralnog imperativa koji neke ljude čini velikima. Ulažući veliki trud i danonoćni rad, koristeći vlastiti socijalni kapital i klasne veze, Diana je Budisavljević na noge podigla humanitarnu organizaciju za pomoć srpskim ženama i djeci koja su se našla na udaru etničkog čišćenja.

Prikupljala je i slala humanitarnu pomoć, uspjela ishoditi dozvolu za ulazak u Gradišku, organizirala dječja prihvatilišta te masovnu akciju udomljavanja u - mahom seoske katoličke - obitelji. Procjena je da je njena mreža spasila živote 10.000 djece.

Sjećanja preživjelih

Diana Budisavljević, međutim, sve je donedavno bila potpuno nepoznata. Tijekom socijalizma o njoj se nije govorilo, a za to mogu postojati mnogi razlozi, od uključenosti jednog dijela Crkve u njenu akciju, preko njenog buržujskog podrijetla, pa do osobne averzije koju je prema njoj gajila poratna funkcionarka skrbi o djeci Tatjana Marinić. Povjesničar istraživač Silvestar Mileta upravo u Tatjani Marinić, bivšoj robijašici, ogorčenoj ženi koju je morio PTSP, vidi izvor svojevrsnog “damnatia memoriae” koji se nad Dianom Budisavljević nadvio.

Tog “damnatia memoriae” više nema. U četvrtak je u Puli prikazan “Dnevnik Diane Budisavljević”, igrano-dokumentarni hibrid koji rekonstruira humanitarni rad zagrebačke Austrijanke. Film redateljice Dane Budisavljević (koja s junakinjom filma nije u srodstvu) temelji se na dnevničkim zapisima koje je Budisavljević vodila od 1941. do 1945, koji su pronađeni nakon njene smrti i objavljeni tek 2003. Zapisi iz dnevnika rekonstruirani su kroz crno-bijele igrane scene u kojima junakinju igra Alma Prica.

Ti igrani dijelovi montirani su usporedo sa sjećanjima danas vremešnih ljudi kojima je u akciji spašen život. Od stotinjak intervjuiranih, redateljica je za film probrala svjedočenja njih četvero i snimila njihove ispovijesti u autentičnim prostorima bivših logora Lobor-Grad i Gradiška. Najpotresniji su dio filma, međutim, izvorni snimci iz 1942. Snimke prate jednu od evakuacija djece, na jednoj se od njih vidi i sama Diana Budisavljević, no najjeziviji dojam na gledatelja ostavljaju prizori polugole, kao kostur mršave djece na samrti po kojima plaze muhe.

Ostaje misterij tko je i zašto u “Hrvatskom slikopisu” te kadrove snimio. Je li netko htio dokumentirati užas, da se ne zaboravi? Je li netko mislio da će se humanitarna akcija moći koristiti za žurnal pa je kad je vidio materijal zaključio da to ne dolazi u obzir? Ne znamo. Ali, kako god bilo, tih par minuta materijala “Hrvatskog slikopisa” kazuje sve što itko treba znati o onom što se zvalo NDH.

Redateljica Dana Budisavljević je - po vlastitim riječima - odlučila napraviti film koji se što je moguće više drži faktografskog i dnevničkih zapisa. U filmu nema fikcionaliziranja, nema dramskog psihologiziranja, nema “schindlera”. Redateljica se u igranim dijelovima striktno drži dnevnika, prikazujući svu slojevitost i kompleksnost junakinjine humanitarne operacije.

Lik supruga

Da bi spasila djecu, Diana Budisavljević treba pomoć iznutra endehazijskog sistema. Nailazi na Kamila Bresslera, prijeratnog socijalnog pedagoga i kasnijeg, poslijeratnog fakultetskog profesora, koji je u tom trenutku činovnik Ministarstva udružbe (socijalne skrbi). Bressler joj pomaže koliko može, pazeći da ne ugrozi svoj činovnički status. Diana Budisavljević ne libi se koristiti ni svojim austrijskim podrijetlom. Meandrira u krugovima njemačkih oficira, uspijeva neke od njih izmoliti za pomoć ili kakav “ausvajs”.

Zanimljiv je i prikaz obiteljskih prilika u kući Budisavljević. Humanitarkin muž (Igor Samobor) je Srbin, ugledni primarijus kojeg ustaše ne diraju jer je potreban u bolnici. Od svih članova obitelji, on najdulje živi u poricanju i tvrdi da će ustaški zulum proći za koji tjedan. U jednom trenutku moli suprugu da obustavi rad jer će ugroziti njega. Kroz lik Julija Budisavljevića film nam otvara prozor u svijet dobro integrirane zagrebačke srpske buržoazije koja bi, vjerojatno, prihvatila čak i NDH da koljački idioti nisu počeli provoditi rasne zakone.

S obzirom na to da u Hrvatskoj postoji tendencija da se djelovanje Diane Budisavljević eksproprira od strane Crkve, vrijedi spomenuti da film Dane Budisavljević baš i ne potvrđuje te tvrdnje. Diana Budisavljević je, prema dnevničkim zapisima, triput bila kod Stepinca, sva tri puta uzalud. Film dramatizira jedan takav susret u kojem joj Stepinac izražava divljenje za ono što radi za sunarodnjake svog muža, no rezolutno tvrdi da joj ne može pomoći i savjetuje joj da se “obrati svojim sunarodnjacima” (Nijemcima). U filmu se navodi zapis iz Dianina dnevnika tek s konca 1942. gdje zadovoljno konstatira da se “Crkva napokon uključila” te hvali velik broj niže rangiranih svećenika koji su pomogli da se udomi oko 5000 djece.

Hibridna forma

Film bez milosti prikazuje i odnos poratne vlasti prema Diani Budisavljević. Humanitarka za svoj rad ne dobiva nikakvo priznanje. Ministarstvo socijalnog rada silom joj konfiscira kartoteku, kartoteku koja će se kasnije u metežu zagubiti i izmiješati s nizom drugih dokumenata. Zbog tog nemara, voluntarizma i nekompetencije danas stotine ljudi ne znaju odakle su i kako im se zovu roditelji. Film - ukratko - najoštrije prokazuje ustašku vlast, ali ne štedi ni onu nakon 1945. Utoliko ga je bespredmetno etiketirati kao neku “lijevu ujdurmu”, ljevičarski antidot za Vrdoljakova “Generala”.

Igrano-dokumentarni hibridi inače su notorno opasna filmska forma. Osobno se ne mogu sjetiti ni jednog koji sam gledao u životu, a da mi se svidio. Dani Budisavljević je, srećom, uspjelo izbjeći zamke tog hibrida - dijelom i zato što je igrano i dokumentarno koristila obrnuto nego što se inače radi. U takvim miksevima obično se dokumentarni dijelovi koriste da istresu faktografiju, a igrani da donesu emociju i dramu. Kod Dane Budisavljević je upravo oprečno.

Igrani su dijelovi temeljeni dnevničkim zapisima, namjerno su suhi i faktografski. Dokumentarni su dijelovi, pak, izrazito vizualni, poetski i emocionalni te nam dopunjavaju sliku time što nas uvode u unutrašnji svijet ljudi koje je Dianin projekt spasio. Oni sami, međutim, o Diani Budisavljević nikad ne govore. Govore o mutnim sjećanjima, ubijenim srodnicima, traumi nerazjašnjenog podrijetla, pokazujući kako rupe u duši zbog proživljenog užasa nisu zarasle ni nakon desetljeća.

“Dnevnik Diane Budisavljević” nesumnjivo je najvažniji film premijerno prikazan na 66. Puli, film koji je - može se reći - spasio festival od blamaže. Uz “Sam samcat” Bobe Jelčića to je ujedno i jedini film u konkurenciji kojem bi ozbiljan žiri mogao dati nagrade.