FESTIVAL TOLERANCIJE

Film o stvaranju glasovite jazz etikete Blue Note Records

Naslov “Mora schwingati” djeluje besmisleno, no ukoliko pogledate film o stvaranju glasovite jazz etikete Blue Note, sve će vam biti jasno. Njezini su duhovni očevi dva njemačka Židova, koji su se zarazili tom glazbom još u Berlinu sredinom dvadesetih godina.

Alfred Loew (kasnije Lion) imao je samo 16 godina kada je slušao orkestar Sama Woodinga i bio kao opčinjen. S njim se oko pozornice muvao i njegov prijatelj Jakob Franz Wolff (kasnije Francis Wolff), nerazdvojan od fotoaparata, ni njega kao ni Alfreda nije zanimalo što se događalo u sinagogama, samo američki swing. Dolaskom Trećeg Reicha ništa se nije bitno promijenilo, jazz se ionako izvodio samo po malim klubovima, no Alfred je bio dovoljno mudar da se na vrijeme dočepa Amerike, tamo je spavao pod mostovima, ali se nekako snašao i 1939. osnovao u New Yorku Blue Note Records, čiji je prvi hit bio “Summertime” u izvedbi Sidneyja Becheta.

Za njim je stigao i Francis, a imali su dovoljno instinkta da se usmjere na moderni jazz: prvi su snimali ploče Theloniousa Monka, koje se uopće nisu dobro prodavale, ali kasnije su postale pravo blago. Razočaralo ih je jedino to što su pobjegli od nacizma, a dospjeli u zemlju segregacije: kad je Billie Holiday nastupala s bjelačkim orkestrom, morala je u pauzama sjediti za odvojenim stolom, i to u najliberalnijem gradu u Americi. Zato su joj oni snimili pjesmu “Strange Fruit” o zločinima Ku Klux Klana.

“Blue Note“ je bila mala kućna radionica, omiljena kod glazbenika, jer su probe honorirane kao i samo snimanje. Ploče su vlasnici raznosili osobno, a pravi im je šok bio kad im je jedna kompanija iz Philadelphije naručila čak 30 primjeraka njihovih uradaka. Alfreda je prva supruga pitala što mu je važnije, glazba ili obitelj, a on je odgovorio - ono prvo, pa nimalo slučajno što su se nakon nekog vremena razveli. Drugu je također zanimalo: “Alfrede, zašto nemamo bebu?”, a on je odvratio: “Pa imamo Blue Note”. Unatoč tome taj je brak potrajao.

Alfred je kontrolirao snimanje, velika pomoć bio im je sjajni ton majstor Rudy Van Gelder, Francis je neumorno fotografirao svirače, njegove fotografije završavale su na naslovnicama ploča, no kad ih je počeo dizajnirati Reid Miles, njegov je minimalistički stil postao nevjerojatno utjecajan (neke od crteža radio mu je još nepoznati Andy Warhol). Imali su vrlo jaku postavu jazz zvijezda, za njih su radili neko vrijeme Miles Davis, Bud Powell, Art Blakley & Jazz Messengers, Herbie Hancock i mnogi drugi.

Alfred je govorio engleski s jakim njemačkim akcentom, zato je stalno govorio “to mora schwingati”, umjesto “swingati”. Pokret za građanska prava Afroamerikanaca početkom šezdesetih osnažio je i Blue Note Records, međutim, Alfredu je već bilo dosta i povukao se 1967. Francis se ostao vjeran tvrtki sve do smrti 1971. Blue Note Records je kasnije mijenjala vlasnike, ali je uvijek ostala elitna tvornica vrhunskog jazza.

Erich Fiedler snimio je lani odličan hibrid “Mora schwingati - priča o Blue Note Records”, koji je producirao Wim Wenders, vrlo spretnu kombinaciju dokumentarnog i hiperrealističnog animiranog filma. Potonjom tehnikom dočarani su rani dani osnivača te radionice ploča, što je puno bolje no da su pribjegli igranom filmu. Taj filmski dragulj - koji traje skoro dva sata - na programu je danas u kinu Tuškanac u 19 sati.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 21:49