'Freud bi se sigurno veselio kad bi vidio da je Woody Allen čitav život na terapiji'

Ne, nisam nikada bio na terapiji. Zašto? Mislite da sam trebao?, uz smijeh nam protupitanjem odgovara slavni kanadski filmaš dok sjedimo za velikim okruglim stolom na prvom katu raskošne vile na venecijanskom otoku Lido gdje smo razgovorali povodom njegova posljednjeg film “Opasna metoda” (A Dangerous Method) koji se upravo prikazuje u domaćim kinima. Razmišljali smo nastaviti s “Pa kad već pitate i kad se prisjetimo vaše filmografije…”, ali ipak nismo. Uostalom zna David Cronenberg i sam koliko je “lud” i pomaknut. Dovoljno je prisjetiti se samo nekih provokativnih, ekscentričnih i kontroverznih naslova iz njegove filmografije da se podsjetimo na autorovo “ludilo”: “Bjesnilo”, “Videodrom”, “Muha”, “Goli ručak”, “Sudar”. I baš zbog toga njegov je najnoviji film poprilično iznenađenje za publiku, a posebno za njegove obožavatelje i štovatelje.

Klasična drama

Riječ je naime o, za Cronenberga, iznenađujeće klasičnoj i akademski režiranoj mainstream kostimiranoj drami koja se bavi odnosom utemeljitelja psihoanalize Sigmunda Freuda ( Viggo Mortensen) i mladog psihijatra Carla Gustava Junga ( Michael Fassbender), kao i Jungove pacijentice, a kasnije učenice i kolegice Sabine Saperlien ( Keira Knightley). A kad već ranije nismo bili dovoljno hrabri da mu kažemo da bi trebao na terapiju, pokušali smo s istim pitanjem zamotanim u celofan: Nije li bavljenje filmom i rad na filmu svojevrsna terapija?

- Možda i jest za nekoga, ali ja film ne doživljavam na taj način. Možda kao svojevrsno katarzično iskustvo, ali ne terapija. Film vam daje mogućnost da se bavite različitim stvarima, ljudima, psihologijama, da se izražavate i govorite o pojavama o kojima u nekim drugim okolnostima ne biste mogli, ali to nije terapija. Terapija je korektiv, terapija ispravlja ono što je loše i negativno, a film to za mene nije. Znam da vi svi mislite da sam ja lud, ali ja zbilja nemam nikakvih problema! Jednostavno nemam. Kad bih patio od nekog poremećaja zbog kojega ne bih mogao normalno funkcionirati i živjeti, i ukoliko bi taj problem bio psihoterapeutske prirode, naravno da bih potražio stručnu pomoć. Na svu sreću nemam takvih problema.

Kako biste opisali svoje stanje duha i uma? Je li to uopće moguće u jednom kratkom odgovoru?

- Ja sam egzistencijalist, što je danas malo pase, prošla su vremena 40-ih i 50-ih godine 20. stoljeća kada je bilo popularno nazivati se egzistencijalistom. Život je zanimljiv i divan, ali i težak i okrutan, i sigurno ne jednostavan. Ali to mi ne predstavlja problem, to je samo moje razumijevanje svijeta i života, no razumijem da ljudi mogu imati problem sa životom i da im je potrebna stručna pomoć da bi taj problem riješili. Nema ništa lošega u tome iako je i danas za mnoge psihoterapija tabu tema. Freud je briljantno rekao da je civilizacija represija, ali nije to mislio u nekom negativnom kontekstu, to je jednostavno tako. On je bio vrlo civiliziran čovjek, i uživao je u civilizacijskim plodovima kao što su kultura, glazba, umjetnost, obrazovanje, ali je znao da sve to ima cijenu i da je čovjek psihološki vrlo podijeljeno biće. Mi smo još uvijek životinje, čak i naš mozak ima tri nivoa: vrlo primitivan, srednji i vrlo razvijen. Pitanje je samo koji će prevladati u nekom kontekstu i trenutku. Freud je zapravo čak i kada govorimo o anatomiji bio u pravu.

O kome je film

Dosta je nedoumica i pitanja je li “Opasna metoda” film o Freudu ili Jungu?

- Pitanja su na mjestu. Kad sam počeo razmišljati o filmu, shvatio sam da mnogo više znam o Freudu nego o Jungu, ne znam ni sam zašto, vjerojatno su mi Jungova filozofija i učenje bili manje zanimljivi od Freudovih teorija i učenja, ipak je Freud otac psihoanalize, a Jung se pojavio kasnije. No kad sam ušao u materiju i definitivno odlučio da ću raditi film, zainteresirao sam se za Junga pa danas mogu reći da je “Opasna metoda” u osnovi film o Jungu, to je zapravo priča o njemu, a ne Freudu, iako kao redatelj ne razmišljam u tim relacijama. Za mene je svaki lik u filmu zanimljiv, pa tako i Jungova supruga Emma koja na žalost nije mogla dobiti više prostora u filmu iako je i sama bila psihoanalitičar i napisala knjigu u mitologiji. Svi ti likovi su intelektualci, vrlo načitani i kulturno obrazovani, a danas je takve likove na filmu jako teško vidjeti. Na žalost.

Iz vašeg odgovora ipak bi se moglo zaključiti da vam je duhovno i intelektualno ipak bliži Freud…

- To je točno, Freud mi je definitivno bliži od Junga. Freud je za Junga rekao da je više religiozni vođa nego liječnik i psihoanalitičar i s tim se slažem. Jung je bio zainteresiran za duhovnost, tj. spiritualnu ispunjenost čovjeka, to ga je više okupiralo nego psihoanaliza zbog čega je i bio toliko popularan tijekom šezdesetih kada je duhovnost bila smisao postojanja.

Mislim da se Jung previše udaljio od srži psihoanalize i znanosti i da je svjesno bježao od ljudske psihologije i psihe. Bio je na primjer opsjednut srednjovjekovnim razumijevanjem alkemije, što je vrlo neobično za jednog znanstvenika i suvremenog čovjeka, kao i religijom, katolicizmom i djelomično mitologijom. A to je popriličan odmak od onoga čime se bavio Freud.

Freud je ipak ostavio mnogo dublji trag i utjecao je ne samo na svoje buduće kolege već i na umjetnike, filozofe, mislioce. Očit je recimo utjecaj Freuda na Dalija, Bertolucci tvrdi da koristi psihoanalizu kad priprema film, a Freud bi se sigurno “veselio” kad bi vidio da je Woody Allen čitav život na autoterapiji. (smijeh)

Pattinson u Cosmopolisu

Može li se isto reći za vas? Mnogi će reći da je “Opasna metoda” poput neke izvorne mape iz koje su nastali svi vaši prethodni filmovi…

- Mogu shvatiti da netko tako misli, ali ja kao redatelj i umjetnik ne funkcioniram na taj način. Kad radim na novom filmu, sve što sam napravio prije za mene je završena priča, totalno irelevantna materija, nebitna za sadašnji trenutak. Svaki film je organizam za sebe koji će vam sam reći što želi i što treba. Ne mogu imati isti pristup “Sudaru” i ovom filmu, to su dva različita svijeta, ovo je povijesna kostimirana drama, a “Sudar” je nešto posve drugo.

Vaš sljedeći film “Cosmopolis”, koji bi svjetsku premijeru trebao imati u Cannesu, zvuči kao povratak Cronenbergu kakvog svi poznajemo…

- “Cosmopolis”, film po romanu Dona DeLilla, snimio sam odmah nakon “Opasne metode”, iste godine, što je neobično za mene, ali tako se dogodilo. Vrlo zanimljiv film, s guštom sam ga radio, Robert Pattinson tumači glavnu ulogu, a tu je i Paul Giamatti koji je briljantan! Sedamdeset posto filma odvija se na zadnjem sjedištu automobila, ali to nije običan auto, to je zapravo jedna, rekao bih, nadrealna limuzina. Potpuno drukčiji film od “Opasne metode”, ali sam koristio istu ekipu pa je na neki način i isto iskustvo. (smijeh)

Je li istina da ne podnosite M. Night Shyamalana i njegove filmove?

- Nismo se nikada upoznali. Ne vjerujte svemu što pročitate, pogotovo na internetu.