Gertruda Bell: Žena koja je prije stotinu godina bila vojni špijun i moćna gospođica u Iraku

Bila je crvenokosa, prodornih zeleno-plavih očiju, usana poput lűka, na majku, i ovalna lica i istaknuta nosa, na oca. Britanska spisateljica, arheologinja, časnica, kartografkinja, avanturistica, političarka, putnica, jedna od kreatorica države Iran, Gertruda Bell (1868-1926). Ona je protagonistica filma “Queen of the Desert” Wernera Herzoga koji će biti prikazan na Berlinaleu, s Nicole Kidman u glavnoj ulozi.

Zaljubila se dvaput, nesretno; prvi put u Henryja Cadogana (glumi ga u Herzogovu filmu James Franco), ali nije bio dovoljno bogat za nju, roditelji se usprotiviše. Drugi put u Henryja Cadogana, oženjena muškarca, s kojim je dvije godine samo izmjenjivala ljubavna pisma, ne dospjevši do postelje. Kad je Cadogan ubijen 1915. na Galipolju, za nju je sentimentalni život završio. Ostala joj je Arabija, arheologija, Irak...

Britanska okupacija Iraka mogla je Amerikancima kada su ušli u Bagdad 2003. izgledati kao egzotična povijest, međutim ubrzo su shvatili da nije tako; ondje su zatekli britanska groblja, škole koje je izgradio imperij, bolnice, ceste i klubovi. Bio je tu čak i pohaban biljarski stol, dar George V. iz 20-ih godina prošlog stoljeća, kao jedan simbol nekadašnje britanske borbe za izgradnju iračke države.

Prijatelj Lawrence

U središtu te borbe bila je nepopustljiva časnica koju Iračani i danas zovu “Gđica Bell”, kao da je kakva štovana gospodična učiteljica. Gđica Bell bila je odlična u arapskom i perzijskom, provela je gotovo desetljeće uoči Prvog svjetskog rata špartajući pustinjom, crtajući mape i pridobivajući povjerenje vođa i kraljeva. Mezopotamsku regiju i ljude upoznala je je dovoljno intimno da ju je britanska vlada unajmila krajem Prvog svjetskog rata, shvaćajući da bi mogla pomoći okrenuti Arape protiv Turskog carstva, njemačkog saveznika. Učinila je, međutim, mnogo više od toga: nakon što je u Kairu radila s T. E. Lawrenceom, časnikom engleske vojske, “Lawrenceom od Arabije” čiju taštinu nikad nije dijelila, virtualno je stvorila moderni Irak: politički je definirala njegove granice, ujedinila oklijevajuće vođe plemena i obučila Faisala - koji nikad ondje nije ni bio - da bude prvi kralj. Bila je poznata pod imenom Umm al Mu’mineen, Majka vjernika. Na engleskom govornom području postoji nekoliko njenih biografija.

Gertrude Margaret Lowthian Bell bila je sve što smo gore nabrojili pa još k tome i političarka golemog utjecaja, što je fascinantno s obzirom na onodobni položaj žene. Bila je i špijunka koja je istraživala, mapirala, i postala jako utjecajna u britanskoj politici zahvaljujući kontaktima koje je stekla, putujući Sirijom, Mezopotamijom, Srednjom Azijom i Arabijom. Zajedno s T. E. Lawrenceom postavila je dinastiju Hašemia na današnje vladarsko mjesto u Jordanu i u Iraku.

U Herzogovom filmu, osim Nicole Kidman, igraju Pattinson i Franco

Nije se udavala

Rođena je u historijskom engleskom gradu Durhamu. Krasili su je energija, intelekt i žeđ za avanturom. Njen djed bio je industrijalac i liberalni član parlamenta; njegovo je bavljenje politikom rodilo u Gertrudi interes za upoznavanjem svijeta. Majka joj je umrla na porodu brata, kad joj je bilo tri godine, pa je postala jako bliska s ocem koji je imao niz značajnih političkih funkcija. Neki historičari smatraju da joj je smrt majke donijela povremene snažne depresije i sklonost rizicima.

U sedmoj godini otac se oženio za Florence Bell pa je dobila troje braće i sestara. Florence, autorica priča za djecu i studije o tvorničkim radnicima, donijela je u njen život bonton i intelektualnost. U Oxford, u Lady Margaret Hall, dospjela je sa 17 godina; studirala je povijest, jedan od rijetkih predmeta koji je bio tada bio dopušten ženama, i diplomirala s odličnim ocjenama.

Nikad se nije udavala, nije imala djecu. Njen ujak, sir Frank Lascelles, bio je britanski ambasador u Teheranu; otišla ga je posjetiti i sve to opisala u knjizi “Persian Pictures” (1894). U desetljeću koje je slijedilo naučila je mnogo jezika, egzotičnih i europskih, i preputovala Arabiju šest puta, osvojila Mont Blanc i još nekoliko vrhova od kojih je jedan - 2632 metra visok Gerdtrudespitze - po njoj i nazvan. No vrh Finsteraahornom nikad nije nazvan po njoj iako je na njemu provela 48 sati viseći na konopcu, po strašnu nevremenu, što ju je umalo stajalo života. Nakon toga se počela baviti arheologijom i zajedno s poznatim arheologom Sir Williamom Ramseyem postigla značajna otkrića. U siječnju 1909. ponovo je otišla u Mezopotamiju, i na terenu počela raditi s još dvojicom arheologa: jedan od njih bio je već spomenuti Lawrence od Arabije (pod tim je imenom kasnije snimljen i film, s Peterom O’Tooleom u glavnoj ulozi). Posjetila je hetitski grad Karhemiš, zatim Babilon, pa Najaf. Bilo je to teško putovanje, a ona, nakon Lady Anne Blunt druga žena koja je došla do Ha’ila, grada na sjeverozapadu Arabije.

Svjedokinja strahota

Njen službeni zahtjev koji je odaslala vojsci da se u Prvom svjetskom ratu bori na Srednjem istoku najprije je odbijen, pa je umjesto toga volontirala u Crvenom križu u Francuskoj.

Kasnije, britanske obavještajne službe zatražile su da provede vojnike kroz pustinju, i otada pa do smrti bila je jedina žena uključena u obavještajne službe britanske imperijalne politike na Srednjem istoku. Godine 1915. raspoređena je u Kairo. Ondje je ponovo srela T. E. Lawrencea, a visoki časnici shvatili su vrijednost njihova poznavanja terena i vođa plemena. Godine 1916. naglo je poslana u Basru, gdje je crtala mape da pomogne britanskim vojnicima doći u Bagdad. Bila je svjedokinjom armenskog genocida, a u špijunskom izvještaju zapisala je da nijedan masakr do 1915. nije bio ravan tome te da u Damasku Turci otvoreno prodaju armenske žene za novac.

Nakon što su Britanci zauzeli Bagdad 1917. ona, Cox i Lawrence prekomandirani su onamo, a Winston Churchill odredio je da 1921. sudjeluju u Kairu u definiranju engleskoga mandata na Bliskom istoku te u stvaranju novih država poput Iraka. Zagovarali su da u Jordanu i Iraku na vlast dođu kraljevi Abdullah i Faisal, čiji se otac borio protiv Turaka. Zauzvrat, kralj Faisal od Iraka, kako je zapisala u svojoj oporuci, pomogao joj je da svojom skromnom zbirkom započne osnivanje velikog arheološkog muzeja te Britanske arheološke škole. Naime, napor pisanja velikog broja knjiga, korespondencija, obavještajni rad, bronhitis koji je navukla u godinama teškog pušenja u društvu vojnika, borba s malarijom i, na kraju, s bagdadskim ljetnim vrućinama, uzeli su svoj danak. Ionako krhka, sad je postala sasvim izmršavjela.

Churchillovi interesi

Neki smatraju da su upravo granice koje je Bell nacrtala za buduću državu Irak pridonijele današnjoj nestabilnosti u tom dijelu svijeta; no, bilo je odmah jasno da će tu biti teško uspostaviti trajni mir. Bellova je posredovala između Engleske i Šiita, Sunita i Kurda koji su željeli biti neovisni. Britanskim interesima najviše je odgovaralo da ostanu ujedinjeni. Irak je bio ne samo značajno izvorište nafte, nego i tampon zona prema Turskoj, Iranu...

Drugi važni interes Britanaca je bio da se Iračani počnu osjećati kao jedna nacija. Churchill je ustanovio da će ga sve to najmanje koštati - a jedan od ciljeva je bio i da kolonije prestanu gutati novac - ako Irak uspostavi kao samostalnu državu. Upravo u formiranju svega toga najistaknutiju ulogu imala je gđica Bell koja je u Iraku otvorila biblioteku i bagdadski arheološki muzej.

Prevelika doza pilula

Godine 1926. gđica Bell je dobila upalu porebrice. Kad se oporavila, čula je da je njen brat Hugo u međuvremenu umro od trbušnog tifusa. 12. srpnja 1926. gđica Bell je nađena mrtva. Iako je doista uzela preveliku dozu pilula za spavanje, bilo je rasprave je li njena smrt bila namjerna ili slučajna, jer, bila je zatražila od služavke da je ujutro probudi.

Pokopana je na Britanskom groblju u Bagdadu. Pogreb su pohodili svi njeni kolege časnici i kralj Iraka. Neki, pak, kažu da je kralj tek s balkona gledao kako pronose lijes.